Najbolje knjige 2019. godine

Sretna nova godina! A kako ćemo početi novu godinu, nego s onim najboljem što sam pročitala protekle godine?

Pročitala sam puno manje knjiga, čak 30 manje. Ipak, zadovoljna sam jer se u mom životu dogodilo toliko divnih stvari, a knjige i Knjigožderonja su šlag na torti. Iako sam pročitala manje knjiga, moj popis sa odličnim knjigama je prilično dugačak, pa sam stavila samo (!) 18 knjiga.

Istinski sam uživala u čitanju. Uz sve obveze, knjiga je uvijek bila moj suputnik koji me nakon napornog dana nije umarao, već mi je uvijek davala motivaciju za dalje. Tako da, idemo pričati o najboljim knjigama 2019. godine!

Moram nešto napomenuti. Za sve knjige koje sam vam nabrojala napisane su recenzije. Ali, nisu sve objavljene. Tako da dobivate ekskluzivan pogled na još neobjavljene recenzije (jer tko zna kada će biti objavljene).

18. Gruba ljubav: Suzana Bosnić – Majcenić (Funditus) - Svi mi razmišljamo o starosti. Razmišljamo o ugodnom životu u mirovini. Okruženi obitelji, unucima, uživamo u divnim danima u kojima ćemo biti posvećeni samima sebi. Vjerojatno ćemo živjeti skromnije, ali nam tada neće ni trebati puno. Razmišljamo kako će nam djeca dolaziti u posjet s vremena na vrijeme, kako ćemo čuvati unuke. Da, tu i tamo razmišljamo kako ćemo imati bolove u leđima, ali to je otprilike sve.

17. Most ponad burne rijeke: Dalibor Talajić (Beletra) - Dalibor vrlo iskreno i emotivno govori o putu, o bolesti svoga sina. Govori kako je naišao na zid sa strukom, koji su mu rekli da je to jednostavno tako. Bez nekog pretjeranog objašnjenja. Bez nekih smjernica i putokaza. S autizmom nema odgovora i preporuke. „Strašno je biti u ratu s nevidljivim neprijateljem. Potpuno nepredvidivim. Ne znati otkud je došao. Ne znati kamo će bitka otići… Boriti se stalno, skupljati oružja, znanja, vještine… Lamatati svim tim skupljenim mačevima naslijepo oko svojeg djeteta, poput poludjelog vrača koji tjera nekakve zle duhove…“ Dalibor je hrabar i snažan čovjek, koji je odlučio svoju i sinovu osobnu, intimnu borbu pretvoriti u knjigu kako bi osvijestio ljude o autizmu. Kako bi pokazao roditeljima djece s autizmom da nisu sami. Kako bi pokazao da ima nade.

16. Sve dođe na svoje: Lea Brezar (Dhar media)- Lea piše o tome kako se trebamo trgnuti, kako ne trebamo protratiti život u negodovanju, stajanju u mjestu. Poezija promjene nosi snažnu poruku u sebi. Poezija promjene poziva nas da se trgnemo i krenemo raditi sa svojim mislima i svojim postupcima. Jer ako radimo na sebi, doći će sve na svoje mjesto. Znam da ste to iskusili. Kada je riječ o Lei, rekla bih da njeno pisanje ima snažan utjecaj na mene. Pročitala sam gotovo sve iz njezinog pera i volim njezin stil pisanja, bilo da je riječ o poeziji ili prozi. Njezine me riječi motiviraju i inspiriraju. I kod njezinih recenzija najčešće štekam, jer koliko god ja pisala, nikako ne mogu u potpunosti prenijeti koliko su njezina djela utjecala na mene.

15. Gdje mi je psihijatrica: Marilena Dužman (Vlastita naklada) - Svijet se doslovce srušio na nju. Postala je samohrana majka dvoje djece. Ima samo jednu plaću kojom mora financirati sve. A gore na katu bivši muž i njegova trudna cura. Recept za katastrofu. Hoće se to dogoditi ponekad u životu (ne mislim na isti scenarij, a može biti isti. Ili gori.). Sve se dogodi odjednom. Ne bi bilo loše kad bi bilo sve pozitivno, ali baš u inat, uvijek se nanižu negativne i loše stvari. Znate da je tako. Gledate i ne vjerujete da se to baš vama događa. I što je sa vezama i brakovima koji pucaju naočigled? Gdje ne njihov brak pukao? Zašto, nakon toliko godina braka, nakon dvoje djece? I onda se još ne maknu jedno od drugoga, već nastave živjeti u nekom čudnom obliku simbioze (na katu s drugom ženom). Pa ti ostani normalan. Nakon stotinjak pročitanih stranica, mislila sam da sam uhvatila cijelu radnju i smislila sam si neki scenarij u glavi. Zaručnik mi je rekao da sve što sam mislila nije točno i da je radnja otišla u totalno drugom i neočekivanom smjeru. Rekao mi je da Marilena nije ništa napisala bez razloga, od naslova do svake pojedine rečenice. I bio je u pravu! Računica je jednostavna. Ako volite ljubiće, svidjet će vam se. Ako ne volite ljubiće, opet će vam se svidjeti. Zašto? Uživat ćete u njoj i nećete ju ostaviti na miru. Marilena piše bez dlake na jeziku i neopisivo je humoristična.

14. Drugi peron, četvrti kolosijek: Mirela Španjol Marković (Beletra) - Protagonistica je profesorica na prestižnom američkom sveučilištu koja pomaže svima, osim sebi. Sjećanja ju podsjećaju i vraćaju u djetinjstvo kojemu ne može pobjeći, bez obzira na ocean koji ju dijeli od mjesta u kojemu je odrasla. „Mislila sam da će mi vrhunsko obrazovanje, dekanove nagrade, odlazak u Ameriku, stipendije, doktorat, karijera, katedra za psihologiju i europsku književnost, sve o čemu sam sanjala izbrisati sjećanja na neke bolne trenutke iz djetinjstva.“ Možemo li pobjeći od onoga tko smo? Možemo li se maknuti od onoga što su nam ugradile naše obitelji, naša okolina, mjesto država? Možemo li povući crtu i stvoriti samoga sebe neovisno o mjestu koje nas je odgojilo?

13. Trilogija Zimska noć: Katherine Arden (Mitopeja) - „Vasilisa Petrovna je bila ružna djevojčica: tanka kao stabljika rogoza, dugih prstiju i pregolemih stopala. Oči i usta bili su joj preveliki za sve ostalo. Olga ju je prozvala žabom, bez imalo oklijevanja. Ali djetetu su oči bile boje gvozda za ljetne gromovite oluje, a široka usta slatka. Znala je biti razborita kad poželi – i domišljata – do te mjere da bi njena obitelj razmijenila poglede, posve zbunjene, kad god bi rekla razumu zbogom i utuvila si opet neku trknutu ideju u glavu.“ Trilogija Zimska noć donijela je nešto sasvim posebno, donijela je čarobnu Rusiju na pladnju. Kao što je slučaj sa svim knjigama iz Mitopejine naklade, tako je i ova lijepa, kako oku, tako i moždanim vijugama.

12. Priče o čudnovatima: Ransom Riggs (Lumen) - Nakon Doma gospođice Peregrine za čudnovatu djecu, Šupljega grada i Knjižnice duše, stiže nam nešto što nema veze s našim dragim čudnovatima koje smo upoznali u trilogiji. Jedina poveznica nam je Millard Nullings, kojega golim okom ne možete vidjeti. Kako kaže bilješka o piscu, on je znameniti filolog, uvaženi znanstvenik i nekadašnji čuvar doma gospođice Peregrine za čudnovatu djecu. Mislim da boljeg autora nismo mogli poželjeti.

11. Druga vrsta ludila: Stephen P. Hinshaw (TIM press) - Stephen i obitelj snalazili su se najbolje kako su znali, iako je Stephen cijelo vrijeme osjećao kako nešto nije u redu. „Svi smo igrali ozbiljne uloge, u neudobnim kostimima i zbunjujućim scenama, bez ikakvih proba. S vremenom smo se počeli pretvarati da se ne pretvaramo. Svaka je izvedba išla uživo, a mi smo glumili kao da nam životi ovise o tome.“ Čekao je osamnaest godina kako bi saznao pravu istinu o očevoj bolesti, o njegovoj braći, o stigmi koja ih prati cijeli život. Otac mu se odlučio otvoriti i razgovarati s njim o tijeku njegove bolesti. Na kraju je Stephen bio upravo taj koji je shvatio kako je ocu pogrešno dijagnosticirana shizofrenija, te mu je postavio dijagnozu bipolarnog poremećaja. Možda je upravo zbog obiteljske povijesti Stephen postao stručnjak na području mentalnih bolesti. Na Stephenovom primjeru možemo savršeno vidjeti kako njegov otac nije imao podršku ni od članova vlastite obitelji. Njegova žena i djeca su ga stigmatizirala više od dva desetljeća jer je to bilo normalno. „Stigma je druga vrsta mentalne bolesti, najgora koja postoji, daleko gora od same bolesti s kojom se pojedinac nosi. Nametnuta tišina – potaknuta sramom, a donedavno i stručnjacima s područja mentalnih bolesti – ima nesagledive posljedice za sve koji u njoj sudjeluju.“

10. Ludilo u civilizaciji: Andrew Scull (Sandorf) - Od početka svijeta, ljudi su liječili. Liječili su osipe, glavobolje, rane, opekline. Ponekad molitvama, žrtvovanjem, biljkama. Proučavali su ljudsko tijelo i donosili zaključke o bolestima. U početku, ako si bio bolestan, to je bila kazna. Nešto si krivo napravio. „U ovom svijetu bolest je jedan od Božjih kazna za grešnike, muka koju su zaslužili i upozorenje na ono što bi ih lako moglo čekati na onom svijetu.“ Od velikog grčkog do rimskog carstva, ljudi su imali sustav vjerovanja. Bogove koji su gledale male ljude i nagrađivali ih po zaslugama. Kažnjavali po zaslugama. Bogovi su se miješali u živote ljudi. Oni su bili njihova puka igračka. Zašto onda ne začiniti svijet s ludilom? I tu su nastale prve dvojbe. Polazi li ludilo iz nekog oblika patologije ili od bogova? Da li je ludilo bolest tijela ako ne možemo sa sigurnošću reći odakle kreće? „Čak ni liječnici, nepopravljivo skloni organičkim tumačenjima mentalnih poremećaja, katkad nisu mogli izbjeći da priznaju kako je ludilo društveno definirano i kako je više od puko tjelesnog stanja.“

9. Djeca slijepoga kovača: Miro Morović (Naklada Fragment) - Radnja je smještena u Shallow Lake City gdje u kratkom roku nestaju osobe, bez nekog posebnog razloga, bez uzorka, bez ičega što bi ih povezalo. A dogodit će se nešto što će ih povezati. Djevojka gleda kroz prozor i odlučuje se na skok. U stan nije provaljeno, sve je na svome mjestu, osim jedne poruke. Ipak, ne radi se o oproštajnoj poruci, već o popisu. Zaključak? Pročitajte Djecu slijepoga kovača, nećete zažaliti. Miro je napisao odličan roman sa snažnim likovima, sa radnjom o kojoj ćete stalno razmišljati. Usput ćete i vježbati bicepse i tricepse. Drugi zaključak? Počnite pratiti Nakladu Fragment, čak i ako ne volite čitati hrvatske pisce. Garantiram vam da će vas njihovi naslovi pridobiti i da ćete početi čitati hrvatske autore. Sto posto!

8. Ja sam glasnik: Markus Zusak (Profil) - Ed ima psa Vratara, koji ima 17 godina i koji smrdi na kilometre. Živi u nekoj straćari, radi za mizeriju i troši Bogu dane. Uživa u kartanju s Marvom, Ritchiem i Audrey. Ne moram ni naglašavati kako je beskrajno zaljubljen u Audrey. A ona se ne želi zaljubiti. Ono po čemu Ed postaje poseban je činjenica da zaustavlja pljačkaša banke u bijegu. Pljačkaš uzima ključeve od Marva kako bi pobjegao, a putem mu ispadne pištolj. Iako su izbjegli opasnost, Ed uzima pištolj (iako ni sam ne zna zašto) i kreće za pljačkašem. Uspio je, zaustavio ga je i od tada se sve mijenja. U njegov sandučić stiže karta. Karo as. Na njemu su tri adrese. Ed nema drugog izbora osim posjetiti sve tri adrese i vidjeti što mu je dalje činiti. „Kako to da svijet ovo ne čuje? Čuje, ali ne mari. Kao da sam za nešto izabran. Ali za što? Da bih mario.“ Bila sam uvučena u radnju, toliko da sam htjela da špil ima barem 20 asova, a ne samo četiri. Nije me ni zanimalo ni tko stoji iza njih, ni što žele od Eda, samo sam htjela nova tri imena, nove tri avanture, nova tri zadatka.

7. The Fellowship of the Ring: J.R.R.Tolkien - Napisat ću vam neke osnovne stvari, čisto reda radi. Gospodin Bilbo Baggins na svoj 111. rođendan izvodi naoko jedan magičan trik. Dok je na slavlju držao govor, odjednom je nestao. Samo je njegov nećak Frodo znao gdje je Bilbo krenuo. Kao i njegov drag prijatelj Gandalf. Nije bila riječ o nikakvom triku, Bilbo je samo stavio prsten na ruku. Prsten koji je davno dobio. Znala sam što mogu očekivati od knjige, ali sam se iznenadila. Knjiga je polagana, puna opisa (koji su mi za divno čudo bili razumljivi) i čarobna. Nemam druge riječi za opisati Prstenovu družinu. Radnja se jednostavno prati, nema nekih peripetija i zavrzlama koje se nikada neće otpetljati (ljuta sam na kraj serije Igre prijestolja, pa zato ovo pišem). Likovi su prekrasno razrađeni i bio je užitak upoznavati ih.

6. Priče o samoći: Miro Gavran (Mozaik knjiga) - Zašto ne pričamo o samoći? Zato što skoro uopće nismo sami, a ipak se osjećamo tako usamljeno. Tijekom današnjeg prijepodneva, natipkala sam nekoliko mailova, poslala poruke preko Messengera, Instagrama i Whatsappa, a da se nisam s nikim vidjela. Nisam s nikim progovorila ni riječ. Jedino s kim sam razgovarala tijekom prijepodneva je bio poštar. Samo smo se pozdravili. Sami smo. Sami smo u svojim razmišljanjima jer se zatvaramo o sebe. Pričamo o trivijalnim stvarima, održavamo površna prijateljstva i poznanstva, najčešće slušajući samo zvukove tipkovnice. Nastojimo se prikazati savršenima, nosimo maske koje ne skidamo ni pred roditeljima, djeci, partnerima. Ne razgovaramo otvoreno. Pokušavamo sve nositi na sebi dokazujući da apsolutno sve možemo. Gavran je stvorio likove sa slabostima karaktera, male gubitnike. Junaci koji su stvorili svoj oklop oko sebe, naučili svoje uloge u društvu sve do kriznih trenutaka, gdje naučeni obrasci padaju u vodu. Oni su mali ljudi u posebnim okolnostima njihovog života, puni tuge i topline. Radi se o likovima koji su žive s nekim, ali žive jedno pokraj drugoga. Skoro pa žive neovisno jedni o drugima iako dijele iste prostorije. Nisu ostvarili pravu komunikaciju. Jednostavno su sami.

5. Dva muža Karoline Lotman: Midhat Ajanović (Ibis grafika) - „Harald je, naime, živio u jednoj bračnoj kombinaciji koja je meni bila strana kao strani jezik. On je, naime, dijelio suprugu s još jednim muškarcem po imenu Simon. Ne, nije to bio menage a trois, ne Jules et Jim gdje bi oni sve troje živjeli skupa, već se radilo o dva odvojena slučaja, dva braka, dva stana, dva automobila, dvije police osiguranja, ali jedna supruga po imenu Karolina Lotman. Gospođa Lotman je, dakle, prema njihovom dogovoru živjela dvadeset šest tjedana godišnje s Haraldom i drugih dvadeset šest sa Simonom, a to u moju staromodnu pamet nikako nije htjelo ući.“ U noći u kojoj je on bio na operacijskom stolu, Mirela, Simon i susjed Jakob večerali su punjene paprike. Napravili su više za Karolinu. Karolina ih je pojela i nađena je mrtva. Tko je ubio Karolinu Lotman? Tu na scenu stupa detektiv Lars Dahlin, koji odmah na početku istrage povlači neočekivane, pa čak i sulude poteze. „Vjerojatno je svaka treća knjiga koju sam pročitao i svaki drugi film koji sam vidio bio neka vrsta krimića, ali nigdje, ni u najotkačenijoj parodiji trilera nisam se susreo s tako šlampavom i nonšalantnom istragom zločina.“ Ono što je najzanimljivije od svega je što je roman pisan iz perspektive Envera. Ja sam mislila da će biti neutralan pripovjedač ili da će radnju voditi detektiv. Enver je donio dašak svježine u kriminalistički roman. Očekivala sam dobar krimić, ali sam dobila puno, puno više. Ova me je knjiga zaokupila u svakom mogućem smislu i dala mi toliko tema za razmišljanje. Otvorila mi je jedan cijeli novi svijet.

4. Amerikana: Chimamanda Ngozi Adicihie (VBZ) – „Amerikana ponajprije prati sudbinu mladog para ̶ Ifemelu i Obinzea. Njihova Nigerija shrvana je korupcijom i siromaštvom, a ljudi bježe iz zemlje, i to ne zbog gladi ili rata, već zbog „letargije uzrokovane nedostatkom izbora“. Samosvjesna Ifemelu odlazi na studij u Ameriku gdje proživljava neuspjehe i pobjede, nove ljubavne veze i prekide, ali stalno osjeća težinu onoga o čemu u Nigeriji nikad nije razmišljala: svoje rase. Obinze ne uspijeva dobiti američku vizu i odlazi u Englesku gdje radi ilegalno i na kraju je uhićen. Trinaest godina poslije Obinze živi u Nigeriji, obogatio se i zasnovao obitelj, a Ifemelu u SAD-u piše duhovit blog o rasnim temama koji joj donosi slavu i stipendiju na Princetonu. Prekretnica romana njezina je odluka da se vrati u Afriku. Nakon toliko godina odvojenosti i promjena Ifemelu i Obinze sastaju se u naizgled drugačijoj Nigeriji...“ Nakon Tog hejta u glavi, tragala sam za nečime što će se na konkretnim primjerima baviti temom rasizma. Sasvim slučajno sam došla do ove knjige i zaista se oduševila!

3. Pacijent iz sobe 19: Zoran Žmirić (Hena) - Vanja dolazi na odjel psihijatrije, te započinje svoju pripovijest psihijatru od njegove devetnaeste godine. S devetnaest godina je dobio pušku u ruke i krenuo je u rat. Od najobičnijeg dječaka, postao je odrastao čovjek, čovjek koji je ljudima donosio smrt, koji je postao bezosjećajan na tom putu. „Kad sve podvučem, jedina stvar koju sam za sebe odabrao bilo je preživjeti.“ Na neke stvari nećete biti nikada spremni, dok se ne suočite s njima. Pokušala sam čitati knjigu polako, da mi duže traje, da ju bolje proživim, ali nisam mogla. Samo sam htjela još, još i još. Kraj je stigao prebrzo.

2. Orkanski visovi: Emily Bronte (Šareni dućan) – „Orkanski visovi su razmjerno rani izdanak viktorijanske književnosti i razmjerno kasni odraz tzv. gotičke tradicije, pa je i okružje nešto »mračnije«, no svejedno iz njega prosijava gotovo nadnaravni sjaj ljubavi koja, unatoč svemu, pa i smrti, živi vječno. Vječno će, izgleda, živjeti i ova knjiga, ponajviše zbog intenzivne i dotad nedočarane emocionalne drame koju je Emily Brontë neobično snažno i uvjerljivo opisala. Zanimljivo je da je roman tako »orkanskog« dramskog naboja i složene psihološke karakterizacije likova – u prvom redu demonske naravi glavnog lika Heathcliffa, koji iskazuje dotad nezapamćenu silinu gnjeva, bijesa i obijesti – napisala djevojka od nepunih trideset ljeta, koja će svoj kratki život završiti netom nakon dovršetka svoga jedinog djela.“ Nisam mislila da će me jedan klasik ovoliko uvući u radnju kao što su Orkanski visovi. Radnja mi je bila zanimljiva, napeta i složena. Osjećala sam se kao da čitam knjigu napisanu u današnje vrijeme, a ne prije nekoliko stoljeće. Uz ovu sam knjigu shvatila značenje riječi klasik.

1. Nikad me ne ostavljaj: Kazuo Ishiguro (Leo Commerce) - Kathy, Tommy i Ruth znaju se od djetinjstva. Pohađali su školu Hailsham, gdje su bili zaštićeni od bilo kakvog utjecaja vanjskog svijeta. Njihovi profesori, skrbnici, neizmjerno su brižni prema njima i pružaju im apsolutnu i bezuvjetnu podršku u njihovu odrastanju. Posebice ih potiču u kreativnosti i stvaranju, jer najbolji radovi bivaju odabrani za slavnu Galeriju. Iako duboko u podsvijesti znaju razlog zbog kojeg su u školi, ipak ne razmišljaju previše o tome. Imaju li oni uopće pravog razloga za snove? Jednom, ako budem predavala na fakultetu, ovo će biti knjiga za seminar. Ovo će biti temelj. Znam da vam nisam otkrila previše, ali znate da sam magistra sestrinstva. A ova knjiga poteže toliki broj etičkih pitanja da vam ja to ne mogu opisati. Držite mi fige, jer trenutno mi je fokus postati profesor na fakultetu samo kako bi studentima mogla dati ovo blago u ruke!

Zauvijek broj 1. Sjena vjetra: Carlos Ruiz Zafon (Fraktura) - Daniel Sempere imao je skoro 11 godina kada mu je otac pokazao Groblje zaboravljenih knjiga. Vrata im je otvorio Isaac, a Daniel je uronio u čaroban svijet. „Na ovome mjestu knjige kojih se više nitko ne sjeća, knjige koje je progutalo vrijeme, zauvijek žive i čekaju da ih jednoga dana uzmu ruke novoga čitatelja, novoga duha. Mi ih u svojoj knjižari prodajemo i kupujemo, ali knjige zapravo nemaju gospodara. Svaka knjiga koju ovdje vidiš bila je nekomu najbolji prijatelj.“ Bez obzira što sam i prije i poslije nje pročitala apsolutno divne knjige, Sjena vjetra ostala je nekako posebna. Otkako sam ju pročitala, preporučivala sam ju apsolutno svakome tko je tražio neku preporuku za čitanje. Nikad nisam davala nijednu drugu preporuku osim nje. Moj zaručnik je zbog te knjige počeo aktivno čitati. Svi koji su ju pročitali u mojoj okolini kažu da je apsolutno divna. P.S. Recenzija će biti kada pročitam sve!

Moja najdraža knjiga na svijetu je Sjena vjetra, koja mi je otkrila toliko novih svjetova i lepezu novih emocija. Na ovom popisu je zato što sam ju ponovno pročitala kako bi osvježila pamćenje, pa ju iz tog razloga nisam mogla isključiti.

Koje su se našle na vašem popisu? Ima li da su vam neke bile baš loše, a meni su tako divne?

Uživajte u 2020. godini. Želim vam puno grickanja knjiga!