AUTOR: Stephen P. Hinshaw
NAKLADNIK: TIM Press
Dugo sam buljila u ovaj dokument i smišljala što bih vam pametno napisala. Prvo sam bila ljuta, pa onda tužna i na kraju razočarana. U sebe, u svijet, nemam pojma.
Pomiješani su mi osjećaji jer sam pročitala Drugu vrstu ludila i ostala zatečena opisom obitelji s povijesti mentalnih bolesti tijekom generacija. Stephen Hinshaw odlučio je svoje doživljaje pretočiti u knjigu kako bi opisao odrastanje s ocem koji je imao krivo postavljenu dijagnozu shizofrenije.
Njegov otac bio je ugledni profesor na sveučilištu, koji bi jednostavno nestajao na nekoliko mjeseci, bez ikakvih riječi i bez ikakvih pozdrava. Isto tako, vraćao bi se nenajavljeno, kao da se apsolutno ništa nije dogodilo.
Stephenu su ti iznenadni dolasci i odlasci obilježili čitavo djetinjstvo. Kada bi otac odlazio, on se osjećao dužnim postati glavom kuće. Nije shvaćao što se događa, a majka mu nikada nije htjela o tome reći ni riječ. Stoga je sasvim logično da se Stephen okrivljavao za odlaske oca. „No kako biti savršen sin kad ti nitko nije objasnio što to znači?“
Stephen i obitelj snalazili su se najbolje kako su znali, iako je Stephen cijelo vrijeme osjećao kako nešto nije u redu. „Svi smo igrali ozbiljne uloge, u neudobnim kostimima i zbunjujućim scenama, bez ikakvih proba. S vremenom smo se počeli pretvarati da se ne pretvaramo. Svaka je izvedba išla uživo, a mi smo glumili kao da nam životi ovise o tome.“
Čekao je osamnaest godina kako bi saznao pravu istinu o očevoj bolesti, o njegovoj braći, o stigmi koja ih prati cijeli život. Otac mu se odlučio otvoriti i razgovarati s njim o tijeku njegove bolesti. Na kraju je Stephen bio upravo taj koji je shvatio kako je ocu pogrešno dijagnosticirana shizofrenija, te mu je postavio dijagnozu bipolarnog poremećaja. Možda je upravo zbog obiteljske povijesti Stephen postao stručnjak na području mentalnih bolesti.
„Znači li znati sve i oprostiti sve?“
Možda ćete sad shvatiti zašto imam pomiješane osjećaje. Svi mi živimo s nekom bolesti. Svi u obitelji imamo nekoga tko je bolestan, više ili manje. I svi se s time nosimo. Kukamo ponekad, ali nije nas sram reći da smo bolesni ili da je netko bolestan. Sve dok ne krene priča o mentalnim bolestima. Tu kao da izgubimo razum. „Mentalne bolesti, koje se smatraju posljedicom iracionalnosti, nepredvidivosti ili pogrešnog odgoja, izazivaju prezir i sramotu, a ne suosjećanje.“
„Prema provedenim istraživanjima stavova, tri su obilježja na dnu ljestvice društveno prihvatljivih: beskućništvo, drogiranje i mentalne bolesti.“ Mentalne bolesti izazivaju osjećaj straha i srama. Bježimo od njih kao vrag od tamjana. Žalimo sve one koji se nose s takvim bolestima, zahvaljujući se bogovima i vragovima što to nije snašlo naše bližnje ili nas. I možda smo čak i spremi prodati dušu vragu samo da sačuvamo naš mozak. Samo to. Jer smo svjesni što to znači. Ako mi bježimo od osoba koje imaju mentalnu bolest, bježat će od nas ako i mi obolimo.
„Stigma stvara sram, stigma stvara šutnju.“
Na Stephenovom primjeru možemo savršeno vidjeti kako njegov otac nije imao podršku ni od članova vlastite obitelji. Njegova žena i djeca su ga stigmatizirala više od dva desetljeća jer je to bilo normalno. „Stigma je druga vrsta mentalne bolesti, najgora koja postoji, daleko gora od same bolesti s kojom se pojedinac nosi. Nametnuta tišina – potaknuta sramom, a donedavno i stručnjacima s područja mentalnih bolesti – ima nesagledive posljedice za sve koji u njoj sudjeluju.“
Što se događa? Zašto stigmatiziramo sve što ima veze s mentalnim bolestima? Zašto okrećemo glavu na drugu stranu?
„Šutnja potiče šutnju, sram potiče sram.“
Ljudi koji boluju do mentalnih bolesti su isto ljudi. Ljudi kojima treba pomoć. Svakodnevno slušam kako su takvi ljudi bahati, bezobrazni, nasilni, kako se s njima ne može. A možda i ne želi.
Nalazimo toliko opravdanja jer ne znamo obrazac nošenja s njima. Ne znamo što je dobro, što je loše, hoće li isti obrazac ponašanja biti dobar svaki put ili će se svaki put nešto promijeniti. Ne čitamo o tome, ne bavimo se time, nemamo dovoljno znanja, volje ni energije.
Možda nam je lakše vjerovati kako smo jednostavno dali sve od sebe kako bi im pomogli, a oni to jednostavno odbijaju. Možda je lakše dignuti ruke i reći da nas se to ne tiče jer imamo dovoljno problema u vlastitom životu.
Sve dok se „to“ ne dogodi nama.
Grickajmo knjige zajedno!
Comments