Vodoriga

AUTOR: Andrew Davidson

NAKLADNIK: Algoritam

Neke knjige pričaju više od pukog pričanja priče; one mijenjaju način na koji razmišljamo o ljubavi, boli i iskupljenju. Vodoriga Andrewa Davidsona jedan je od onih rijetkih romana koji ostaju u sjećanju dugo nakon što ga pročitate. Počinje u ruševinama čovjekovog života, i doslovno i metaforički, i polako iz ruševina ponovno gradi nešto čudno i lijepo.

Roman počinje s čovjekom čiji je život prožet pretjerivanjem. Ovisan je o drogama, seksu i nepromišljenom užitku, živi bez svrhe ili povezanosti. Sve se mijenja jedne noći kada ga prometna nesreća ostavi teško opečenog i unakaženog. Nakon toga, zarobljen u bolničkom krevetu i lišen svega poznatog, počinje se suočavati s prazninom svog postojanja.

Tijekom oporavka upoznaje Marianne Engel, kiparicu koja dane provodi rezbareći vodorige od kamena. Ona je ekscentrična, suosjećajna i potpuno drugačija od bilo koga koga je ikada upoznao. Marianne tvrdi da su se poznavali prije stotinu godina, u srednjovjekovnoj Njemačkoj, kada je ona bila časna sestra, a on ranjeni plaćenik. Počinje ga redovito posjećivati, donoseći mu hranu, priče i nepokolebljivo uvjerenje da njihova ljubav traje kroz stoljeća.

Ono što slijedi je zamršeno preplitanje prošlosti i sadašnjosti. Marianneine priče prenose nas u druga vremena i mjesta - Island, Italiju, Japan - gdje ljubav poprima mnogo oblika, a svaki završava i ljepotom i gubitkom.

Davidsonovo pisanje je živopisno, elegantno i neustrašivo. Njegovi opisi fizičke boli su detaljni, no u njegovom jeziku uvijek postoji poezija. Scene na odjelu za opekline su neke od najintenzivnijih koje sam ikada pročitala, ne zbog svog užasa, već zbog svoje iskrenosti.  Nasuprot tome, priče Marianne Engel napisane su u potpuno drugačijem tonu. Lirske su i bezvremenske, pune slika i ritma koji se čine gotovo drevnima.

Neimenovani pripovjedač je fascinantna središnja figura. Počinje kao sebičan, oštećen i bezosjećajan prema svemu oko sebe. Kroz svoju fizičku patnju, prisiljen je suočiti se s prazninom svog prijašnjeg života.  Marianne Engel, s druge strane, misterij je koji roman nikada u potpunosti ne rješava. Ona je blistava i krhka, umjetnica opsjednuta vizijama i progonjena prošlošću. Njen intenzitet i vjera čine je istovremeno svetom i pomalo ludom, a ta napetost daje joj magnetsku prisutnost na stranici.

U svojoj srži, Vodoriga je knjiga o iskupljujućoj moći ljubavi i umjetnosti. Sugerira da bol, iako strašna, može skinuti lažne slojeve identiteta i približiti nas nečemu istinskom. Pripovjedačeve opekline su i doslovne rane i duhovni simboli. Kroz patnju se ponovno rađa, a kroz ljubav pronalazi smisao tamo gdje je prije postojala samo praznina.

Druga središnja tema je vjera - ne nužno religijsko uvjerenje, već ljudska potreba pronalaska svrhe suočene s kaosom. Mariannine priče o reinkarnaciji, odanosti i žrtvi pozivaju na propitivanje granica između mita i stvarnosti.

Umjetnost također igra ključnu ulogu. Mariannine skulpture više su od kamenih djela; one su produžeci njezine duše, isklesani istom strašću i boli koja definira njezin život.

Ono što me natjeralo da zavolim čitanje bilo je koliko je duboko Vodoriga povezala emocije i intelekt. Natjerala me je da osjetim sve - užas, nježnost, zbunjenost i strahopoštovanje - i natjerala me da razmislim o tome što znači preživjeti. Također me podsjetila da najsnažnije priče nisu uvijek i najsretnije. Ponekad su knjige koje najviše bole one koje nas liječe na neočekivane načine.

Iako je roman zanimljiv, slojevit i pun simbolike, u našem čitateljskom klubu složile smo se da mu nedostaje određena napetost koja bi potaknula brže čitanje. Radnja se razvija polako, a autor se više usredotočuje na unutarnje stanje likova i njihovu psihološku i duhovnu borbu nego na dinamične događaje. Upravo zbog toga roman zahtijeva strpljenje, ali i potpunu usredotočenost čitatelja. Neke od nas su rekle da im takav ritam omogućuje dublje uranjanje u priču, dok su druge priznale da im je zbog toga čitanje išlo teže, jer su očekivale više zapleta i iznenađenja. Ipak, sve smo se složile da Davidsonov stil, bogat slikama i emocijama, uspijeva zadržati pažnju te stvara poseban ugođaj koji potiče na razmišljanje.

U raspravi o knjizi pokazalo se koliko različito svaka od nas doživljava roman. Ono što se jednoj čitateljici činilo previše mračno, sporo ili neobično, drugoj je bilo upravo ono što romanu daje posebnu dubinu i poetičnost. Neke su istaknule koliko im se sviđa kombinacija stvarnosti i mistike, dok su druge bile više privučene introspektivnim dijelovima i psihološkom izgradnjom likova. Ta raznolikost mišljenja pokazala je koliko je roman slojevit i koliko osobno iskustvo utječe na način čitanja. Slijedom toga, ukupna je ocjena bila 4.

Vodoriga istražuje tanku granicu između ludila i vjere, između fizičke propasti i duhovnog ponovnog rođenja. Davidson kombinira sirovi realizam modernog svijeta s bezvremenskom misterijom mita, stvarajući roman koji se čini i drevnim i suvremenim. Vodoriga počinje u vatri, a završava u milosti. To je priča o ožiljcima, vidljivim i nevidljivim, i o tome kako ljubav može pretvoriti čak i najslomljeniji život u nešto sveto.

Zbog koje ste knjige zavoljeli čitanje?

Grickajmo knjige zajedno!