Zagonetka ruže

„Ljudi ne vole kada netko želi više od onoga što ima.“

AUTOR: Kate Quinn

NAKLADNIK: Znanje

Zagonetka ruže jedna je od onih knjiga koje se na prvu čine “sigurnim izborom”, a onda se pokažu puno složenijima, mračnijima i emotivnijima nego što ste očekivali. Ušla sam u čitanje misleći da me čeka napeta povijesna priča o šiframa i Drugom svjetskom ratu, a izašla s romanom koji se duboko bavi psihološkim posljedicama tajnog rada, ženskim prijateljstvima pod pritiskom, institucionalnim nasiljem i tišinom koja zna trajati cijeli život.

„U najboljim lažima ima najviše istine.“

Osla, Mab i Beth upoznaju se radeći u britanskom sustavu tajnih službi tijekom Drugog svjetskog rata. Njihovo zajedničko radno mjesto nije romantična ideja genijalaca okupljenih oko jedne velike misije, nego zatvoren, strogo kontroliran svijet u kojem se radi u smjenama, pod pravilima i uz stalni umor. „Bolje da je bombardiraju kod kuće, među prijateljima, nego da je na sigurnom i trune u izgnanstvu.“ Bletchley Park je prostor baraka, hodnika, papira, strojeva i ljudi koji stalno znaju da rade nešto iznimno važno, ali rijetko znaju koliko je to važno i kakve stvarne posljedice ima njihov rad. Temelj funkcioniranja tog sustava je potpuna fragmentacija znanja: svaka osoba zna samo mali djelić, dovoljan da izvrši zadatak, ali premalen da razumije cjelinu.

Osla u taj svijet dolazi s aristokratskim zaleđem, naviknuta na blizinu moći, ali ne i na stvarni utjecaj. Društvo od nje očekuje da bude primjerena, uglađena i tiha, a ona iznutra ima snažnu potrebu dokazati da njezina vrijednost nije samo u prezimenu i vezama. Njezina unutarnja borba stalno se vrti oko lojalnosti prema poslu, prema državi, prema ljudima oko sebe i prema samoj sebi. Osla često vidi širu sliku društva, ali se istovremeno sudara s vlastitom nemoći unutar sustava koji joj nudi privilegiju, ali ne i slobodu.

Mab je njezina suprotnost. Ambiciozna, britka, izravna i izrazito svjesna vlastite inteligencije, Mab dolazi iz svijeta u kojem se ništa ne podrazumijeva. Ona zna da si svaku priliku mora izboriti i da sustav nije dizajniran da joj bude naklonjen. Mab stalno gura naprijed, često potiskujući emocije jer za njih jednostavno nema prostora.

Beth je najtiša među njima i već od prvih stranica jasno je da nosi najteži unutarnji teret. Povučena, iznimno inteligentna i emocionalno osjetljiva, Beth je lik kroz koji roman najdublje ulazi u psihološku cijenu tajnog rada. Dok Osla i Mab imaju jasne strategije preživljavanja, Beth upija sve – stres, odgovornost, strah od pogreške, osjećaj krivnje zbog posljedica koje ne vidi, ali naslućuje. Upravo zbog toga već se na početku može naslutiti da je ona ta koja će najteže platiti cijenu sustava u kojem radi. „Navijestile su vaš pad i propast, no daleko su vam uši bile – dok šuškale su papirima engleske djeve, a u Bletchleyju kiše lile.“

Kada rat završi, ne završavaju tajne, šutnja, ni posljedice. Likovi ne dobivaju priliku objasniti što su radili, čemu su pridonijeli i zašto su godinama živjeli pod pritiskom. Drugima to izgleda kao da “nisu radili ništa”. U tom poslijeratnom dijelu posebno snažno dolazi do izražaja Bethina sudbina. Njezino završavanje u ludnici ne djeluje kao šok-obrat, nego kao zastrašujuće logičan ishod dugotrajnog mentalnog i emocionalnog iscrpljivanja.

Ludnica u romanu nije mjesto liječenja, nego mjesto uklanjanja. Institucija koja služi da se problem makne s očiju javnosti. Beth ondje ne završava zato što je “slaba”, nego zato što je bila previše oštroumna u sustavu koji za „razmišljanje vlastitim mozgom“ nema razumijevanja. Roman se dotiče i tadašnjih psihijatrijskih praksi, uključujući i lobotomiju. Tišina, gubitak kontrole i postupno brisanje identiteta djeluju jednako razorno kao i sam rat. Bethina sudbina jasno pokazuje koliko je tanka granica između “korisne” i “nepoželjne” osobe, osobito kada si žena koja zna previše.

„Sve ima svoje mjesto i sve je na svom mjestu.“

Stil pisanja je pitak, ali nimalo površan. Autorica vrlo sigurno balansira između povijesnih činjenica i emocionalne dubine. Tehnički aspekti rada u Bletchley Parku objašnjeni su jasno, ali nikada ne preuzimaju primat nad likovima. Struktura romana, s ispreplitanjem ratnog i poslijeratnog vremena, dodatno naglašava kontrast između prividnog smisla i kasnije praznine. Ratni dijelovi puni su napetosti, ponavljanja i umora, dok su poslijeratni tiši, teži i emocionalno gušći.

U tom kontekstu posebno mi je bio zanimljiv čitateljski klub Kod ludog klobučara, koji Kate Quinn ne koristi kao simpatičan detalj, nego kao važan kontrapunkt svijetu tajnih službi. U njemu se ne okupljaju samo Osla, Mab i Beth, nego i muški snažni likovi, i upravo ta mješavina daje klubu osjećaj stvarnosti i spontanosti. To nije elitni ni idealizirani prostor, nego pomalo kaotično mjesto u kojem se ljudi koji inače žive pod pravilima, šiframa i fragmentima informacija napokon mogu opustiti i govoriti slobodnije. Knjige su samo povod, jer razgovori često skrenu prema osobnim stavovima, frustracijama, nesigurnostima i potrebi da se barem negdje bude viđen kao osoba, a ne kao funkcija u ratnom stroju. Za razliku od Bletchley Parka, gdje je sve strogo kontrolirano, podijeljeno i utišano, Kod ludog klobučara nudi privid normalnosti i ljudskosti.

„Uvijek postoji poslije. Pitanje je samo kako će izgledati.“

U raspravi na čitateljskom klubu složile smo se da su Osla, Mab i Beth izvrsno napisane junakinje i da je autorica jednako pažnje posvetila i sporednim likovima. Posebno se istaknula Beth kao najrazrađenija i emocionalno najteža, lik kojem se dogodilo najviše prijelomnih stvari. Raspravljale smo o tome kako se već na početku može naslutiti njezin završetak u ludnici i kako nas je to odvelo u širu temu lobotomije i povijesnog odnosa prema mentalnom zdravlju. Dotaknule smo se i seksualnosti, koja je prikazana suptilno i u skladu s vremenom, kao i pitanja sudjelovanja “bitnih” ljudi u ratovima nekad i danas. Posebno nam je bilo zanimljivo kako su likovi godinama radili s tajnim informacijama, znali samo fragmente i nakon svega nisu smjeli govoriti ni o čemu, dok je drugima izgledalo kao da nisu radili apsolutno ništa. Dodatni povijesni dio na kraju knjige bio je veliki plus, kao i činjenica da je Bletchley Park danas otvoren za javnost – i da je, usput rečeno, udaljen svega 46 minuta vlakom od Londona, što je brzo preraslo u planove za zajednički izlet.

„Oružje ničemu ne služi ako ne znaš kada i na što ga treba naciljati.“

Zagonetka ruže je roman koji ne pokušava biti ugodan. On je emotivan, ponekad bolan i izrazito promišljen. To je priča o ženama koje su bile ključne, ali zaboravljene; o sustavima koji koriste ljude dok su funkcionalni i uklanjaju ih kada više nisu; o šutnji koja zna biti jednako razorna kao i rat. Upravo zbog te slojevitosti i hrabrosti da se ne uljepšava stvarnost, knjiga je kod nas zasluženo dobila visoku ocjenu 4,7.

Kakvi ste u zagonetkama?

Grickajmo knjige zajedno!