Mrtva zona

„Uspjeh je najbolji poticaj za daljnji uspjeh.“

AUTOR: Stephen King

NAKLADNIK: Lumen

Kad sam uzela Mrtvu zonu, očekivala sam roman koji će me odmah privući, onako kako to King tako često čini svojom mješavinom psihološke napetosti, moralne dvosmislenosti i jezivog što se uvlači na rubove običnog života. Sama premisa činila se dovoljno obećavajućom: mladić gubi godine života u komi, budi se s psihičkom sposobnošću koju nikada nije tražio i mora se nositi s nepodnošljivom težinom spoznaje onoga što drugi ne mogu. Ipak, dok sam se kretala kroz poglavlja, stalno sam čekala da knjiga postane ono što je stalno nagovještavala da bi mogla biti.

Johnny Smith je mladi učitelj čiji je život definiran jednim, razornim trenutkom. Prije nesreće, Johnnyjev svijet je malen, ali ispunjen: posao u kojem uživa, žena koju voli i osjećaj tihe stabilnosti. No, Johnnyjev život naglo skrene s tračnica katastrofalnom nesrećom. Koma koja mu krade gotovo pet godina opisana je mješavinom kliničkih detalja i jezive odvojenosti, a kada se konačno probudi, svijet se nastavio bez njega. Svijet koji je poznavao promijenio se na suptilne i ne tako suptilne načine, a on se mora nositi s emocionalnim i fizičkim posljedicama gubitka godina koje nikada neće moći vratiti. Johnny otkriva da je razvio uznemirujuću psihičku sposobnost. Kroz dodir može naslutiti skrivene istine, zakopane traume i fragmente budućnosti. „A ti predosjećaji nikad nisu bili posebno važni, ni česti. Tek se one noći na okružnom sajmu, s onom maskom, dogodilo nešto uistinu zapanjujuće.“

Johnny pokušava ponovno izgraditi život koji mu više ne odgovara, a istovremeno se bori s moralnim implikacijama svoje nove sposobnosti. Treba li intervenirati u živote stranaca? Treba li djelovati na temelju naznaka opasnosti koje vidi? I kakvu odgovornost snosi za znanje koje nikada nije tražio?

Johnnyjeva psihička sposobnost pojavljuje se polako, gotovo nevoljko, kao da čak i sama naracija nije sigurna želi li prihvatiti nadnaravno. Kroz fizički dodir, Johnny nazire skrivene istine, prošle traume i buduće događaje. Ove vizije nisu romantizirane; one su invazivne, iscrpljujuće i moralno komplicirane. King ih koristi kako bi istražio nekoliko narativnih smjerova: Johnnyjev pokušaj da obnovi život koji mu je izmakao, fascinaciju javnosti njegovim sposobnostima, te etičke dileme koje proizlaze iz previše znanja.

Međutim, tempo je neravnomjeran i tu roman počinje gubiti svoju snagu. King je pisac koji često napreduje na digresijama, ali ovdje se digresije osjećaju kao obilaznice, a ne kao proširenja. Postoje dugi dijelovi gdje se čini da narativ luta, kružeći oko središnjeg sukoba bez da ga pomiče.

Johnny je uvijek korak iza vlastitog života. Stalno reagira, prilagođava se i pokušava razumjeti granice svijeta koji se više ne ponaša prema pravilima kojima je nekoć vjerovao. Roman se gradi prema sukobu koji je manje usmjeren na akciju, a više na nepodnošljivu težinu spoznaje onoga što bi moglo doći. I premda priča prolazi kroz nekoliko različitih faza ostaje usidrena u Johnnyjevoj tihoj borbi da odluči kakav čovjek želi biti suočen s nemogućim izborima.

Johnny sam ostaje najjači element knjige. King ga piše sa suosjećanjem, a njegova patnja je tiha, ali duboka. On je čovjek koji je izgubio sve, a ipak pokušava krenuti naprijed s dostojanstvom.  Međutim, sporedni likovi su nedosljedni. Sarah je suosjećajna, ali nedovoljno iskorištena (to ne zvuči dobro). Johnnyjevi roditelji su živopisnije prikazani, posebno njegova majka, čiji religiozni žar postaje i izvor napetosti i komentar na načine na koje ljudi traže smisao u tragediji. Antagonist - rastuća politička figura čiju budućnost Johnny predviđa - nezaboravan je, ali ne osobito složen. Nacrtan je širokim potezima, naginjući se karikaturi, a ne nijansiranju. Kada je negativac tako nedvosmisleno korumpiran, etička dilema postaje manje moralno napeta i više narativno unaprijed određena.

Kingov stil pisanja u Mrtvoj zoni je čist, izravan i atmosferičan. On hvata ritmove malog američkog grada sa svojom uobičajenom preciznošću i ima dar da obične detalje pretvori u izvore napetosti. Scene u kojima se Johnny bori sa svojim vizijama među najjačima su u knjizi, jezive i emocionalno nabijene. Pa ipak, u usporedbi s Kingovim stilski ambicioznijim djelima, ovaj roman djeluje suzdržano.

Tematski, roman je bogat. King postavlja duboka pitanja o sudbini, slobodnoj volji i moralnoj odgovornosti koja dolazi sa znanjem. Johnnyjeva dilema odjekuje klasičnim raspravama o sudbini i djelovanju. Roman se također dotiče političkog ekstremizma, krhkosti demokracije i opasnosti karizmatičnih vođa. Ipak, istraživanje tih tema djeluje nepotpuno. Roman gestikulira prema dubini bez da se u nju u potpunosti upušta.

Iako ga najčešće percipiramo kao kralja horora, Mrtva zona teško se može svrstati u taj žanr. Upravo je to bila jedna od prvih tema rasprave na čitateljskom klubu, gdje su se dojmovi pokazali izrazito šarolikima. Raspon ocjena bio je velik, od vrlo niskih do najviših, što je rezultiralo i ugodnim iznenađenjem jer su se neka početna očekivanja pokazala potpuno pogrešnima.

Složile smo se da knjiga možda nije strašna u klasičnom smislu, ali je svakako intrigantna, osobito kroz pitanje može li se budućnost predvidjeti i bismo li, kada bismo je već znali, uopće reagirali drukčije. Također se raspravljalo o smjeru radnje. Očekivale smo dublje istraživanje Johnnyjevog života nakon dugotrajnog „uspavanog sna“ i osjećaja gubitka svega propuštenog.

Johnny nam se činio simpatičnim, i zanimljivim, no u raspravi se ponovno istaknula autorova sklonost opširnim opisima sporednih likova koji se na kraju ne pokažu osobito važnima za razvoj priče. Posebnu pažnju privukao je i lik Sare, čiji su postupci mnogima djelovali nelogično i narativno nedosljedno.

Zaključak čitateljskog kluba bio je da je Mrtva zona solidno i poticajno štivo koje otvara zanimljiva pitanja, ali kojem nedostaje „ono nešto“ kako bi ostavilo snažniji dojam. Toga je Mrtva zona dobila ocjenu 3,8.

Mrtva zona je roman pun obećanja, emocionalno nabijen i tematski ambiciozan, izgrađen na premisi koja je trebala pružiti nešto izvanredno. Za mene ostaje najslabiji od Kingovih romana koje sam do sada pročitala, ne zato što je loše napisan, već zato što je potencijal za veličinu tako jasno vidljiv, a opet nikada u potpunosti ostvaren.

Imate li vi svoju mrtvu zonu?

Grickajmo knjige zajedno!