Kakav način umiranja

„Ono što je ispravno za tebe, pronaći će put do tebe.“

AUTOR: Bella Mackie

NAKLADNIK: Stilus

Kada sam zatvorila posljednju stranicu romana Kakav način umiranja, ostala sam sjediti s vrlo specifičnim osjećajem: kao da sam pojela nešto što je bilo fino, ali ne toliko fino da bih to ikome preporučila s uzbuđenjem. Znate ono kad kažete “da, dobro je”, ali bez ikakvog žara? E, to.

Početak knjige je, moram priznati, stvarno odličan. Anthony Wistern, bogati, odvratni financijaš (i to u punom smislu riječi), umire na vlastitoj rođendanskoj zabavi tako da ga doslovno probode dekoracija. Ako to nije ulazak u priču s dramom, ne znam što jest. Odmah sam pomislila: okej, ovo će biti zabavno. Imamo misterioznu smrt, očajno bogatu obitelj i potencijalno puno prljavog veša.

Radnja zapravo ima puno više slojeva nego što se na prvu čini, i nije fokusirana samo na Anthonyja (iako on, nažalost ili na sreću, dominira). Sve kreće njegovom spektakularno bizarnom smrću, ali vrlo brzo priča prelazi na klasični “tko je to napravio” model. Kroz poglavlja se izmjenjuju perspektive članova obitelji i ljudi iz njihove blizine, i tu zapravo počinje prava drama. Njegova žena, Olivia, zapravo ga nikad nije ni voljela. „U trenucima kada sam bila strašno ljutita, znala sam poželjeti da moj suprug umre.“ Svako dijete ima svoj odnos s ocem i nijedan nije zdrav. Najstarija kći pokušava držati kontrolu, ali zapravo stalno balansira između ambicije i očaja. Sin je totalno nezainteresiran, više ga zanima vlastiti komfor nego obiteljska tragedija. Druge dvije kćeri imaju svoje kombinacije frustracija, ljubomore i ovisnosti o očevu novcu. Ukratko: savršena oluja za potencijalni zločin.

Paralelno s tim, razvijaju se i obiteljske tajne. Kako se radnja odmotava, saznajemo za afere, financijske manipulacije, skrivene sukobe i stare zamjerke koje nitko nije zaboravio. „Glumili smo da smo ucviljena obitelj i čekali trenutak za odlazak u krevet kako bismo mogli tiho s olakšanjem uzdahnuti.“ Ono što je zanimljivo jest da gotovo svaka nova informacija baca drugačije svjetlo na Anthonyjevu smrt. U jednom trenutku ste uvjereni da je jedna osoba kriva, pa se pojavi novi detalj i sve se opet resetira.

Veliku ulogu ima i lik opsesivne obožavateljice true crime sadržaja koja odluči sama istražiti slučaj. Njezina linija radnje daje cijeloj priči moderan twist. Kroz nju vidimo kako se slučaj pretvara u medijski spektakl. Ona pokreće vlastitu online istragu, skuplja “dokaze”, gradi teorije i, naravno, ima publiku koja sve to prati kao reality show. „…životi mogu biti uništeni uz samo malo njuškanja.“

I onda, tu je taj cijeli zagrobni dio s Anthonyjem koji pokušava shvatiti što mu se točno dogodilo. Taj paralelni narativ stalno presijeca “stvarni svijet” i daje dodatni kontekst. „Kada bi vas netko upozorio da će vam dah koji ćete upravo udahnuti biti posljednji, možda biste počeli trčati uokolo i vrištati te preklinjati Boga za kojeg mislite da je najvjerojatnije da će vas čuti: Želim živjeti.“ Ideja je zanimljiva jer kroz njega dobivamo informacije koje drugi likovi ne znaju, ali istovremeno usporava radnju jer se često vraćamo na njega baš kad stvari među živima postanu zanimljive.

Što onda može poći po zlu?

Pa… ispostavlja se, dosta toga.

Kako priča ide dalje, taj početni “wow” polako se pretvara u “aha, okej”. Misterij postoji, stalno se pitamo je li riječ o nesreći, ubojstvu ili nečem trećem, ali tempo nekako nikad ne dobije pravi zamah. Nije da je dosadno, nego više kao da stalno vozite u drugoj brzini i čekate da netko ubaci u četvrtu, ali to se nikad ne dogodi.

Najveći problem su mi, iskreno, likovi. Svi su redom… užasni. I to ne na zabavan način, nego više na “molim te daj mi bar jednu osobu za koju mogu navijati” način.  Anthony, koji nam priča priču iz zagrobnog života, je apsolutno nepodnošljiv. Arogantan, sebičan, vara ženu, ne voli vlastitu djecu. I sad, okej, jasno mi je da ne mora svaki lik biti simpatičan, ali kad provodite toliko vremena u glavi nekoga tko je takav… malo se umorite.

Njegova djeca su isto posebna kategorija. Svi žive za nasljedstvo i ponašaju se kao da im je to full-time posao. Nema tu nekog razvoja, nekog “aha, ipak ima nešto više u njima”. Ne. Oni su takvi od početka do kraja. Olivia, prva žena, hladna kao škrinja, fokusirana na svoj imidž i nakit. U jednom trenutku sam shvatila da me zapravo uopće nije briga tko je ubio Anthonyja. Što je… malo problematično s obzirom da se radi o krimiću.

Zagrobni život je, s druge strane, dosta zabavno zamišljen. Umjesto neke spektakularne vizije, Anthony završi u nekoj vrsti birokratskog limba. Sive trenirke, loša hrana, pravila koja moraš slijediti… praktički javna uprava, ali nakon smrti.

Stilski, Bella Mackie stvarno zna pisati. Humor joj je oštar i pomalo zločest. Ali problem je što je sve stalno u tom istom tonu. Sve je pomalo cinično, pomalo sarkastično, i nakon nekog vremena to postane ravna linija.

Kraj? Pa… tu sam definitivno ostala na “meh”. Nije loše, ima neke ironije i smisla, ali nije me pogodilo. Više kao: “aha, to je to?” nego “wow, genijalno”.

E sad, ono gdje knjiga počinje stvarno gubiti bodove: čitateljski klub. I ja sam imala problem s njima, ali kad smo to kasnije raspravili u čitateljskom klubu, shvatila sam da nisam jedina. Likova je stvarno puno, a djeca su nam se svima pomiješala do te mjere da smo ih prestale razlikovati po imenima i počele po “onaj iritantni”, “onaj još gori” i slično. Nije baš dobar znak kad ne možeš zapamtiti tko je tko, a još manje kad te zapravo nije ni briga.

Zanimljivo, reakcije na Anthonyjev kraj su bile podijeljene - nekima je bilo baš drago kako je završio, dok su drugi bili više “meh, mogao je i gore”. U svakom slučaju, teško je imati snažnu reakciju kad ti lik nikad nije ni bio posebno bitan osim kao problem koji treba riješiti.

Općenito, dojam je bio prilično jasan: većini nam se knjiga nije svidjela. Opisi su išli od predvidljivo i zamorno do direktno “užasno” (bez uljepšavanja). I iako se slažem da knjiga ima dobrih ideja i stvarno jak stil pisanja, to jednostavno nije bilo dovoljno da izvuče cijelu priču.

Moram ipak izdvojiti jedan svijetli trenutak: jedna čitateljica dala je knjizi čistu peticu. Razlozi? Naslovnica joj je bila odlična (i da, tek smo kasnije shvatile da zapravo prikazuje Anthonyja nabijenog na dekoraciju), a knjiga joj je bila zabavna, opuštajuća i podsjetila ju na neki miks realityja i OC vibea. Iskreno, respekt. Netko je barem uživao.

Ostatak nas bio je znatno stroži. Ocjene su se kretale između 1 i 3, a ukupni prosjek završio je na vrlo preciznih 2,79. Što je, realno, dosta točan odraz i mog osobnog dojma.

Kakav način umiranja je pametna, duhovita i stilski vrlo jaka knjiga, ali joj nedostaje ono nešto zbog čega biste se stvarno povezali s pričom. Ima dobru ideju, solidan misterij i zanimljive komentare društva, ali likovi i emocionalna praznina sve to malo “pojedu”.

Drugim riječima, cijenim što je htjela biti. Samo mi nije baš legla.

I očito nisam jedina.

Koliko načina umiranja postoji?

Grickajmo knjige zajedno!