Klara i sunce

„I upravo oni koji istraju, zadrže vjeru, na kraju pobijede.“

AUTOR: Kazuo Ishiguro

NAKLADNIK: Mitopeja

Klara i sunce prvi je roman Kazua Ishigura nakon što je dobio Nobelovu nagradu za književnost 2017. godine i njegovog romana Pokopani div nadahnutog legendom o kralju Arthuru 2015. godine. Iako donosi doista neobičnog glavnog lika i ocrtava obrise jedinstvenog budućeg svijeta, Klara i Sunce tematski je dosljedan s većim dijelom Ishigurovog rada, uzimajući u obzir prirodu čovječanstva, što znači služiti, pomagati drugima, kao i koncepte žrtvovanja.

Klara iz naslova je UP ili umjetni prijatelj. Ona pripada vrsti robota, gotovo živih lutaka, stvorenih kako bi pravili društvo usamljenoj, izoliranoj djeci. Klara se nalazi u specijaliziranoj trgovini, u nadi da će biti odabrana i premještena na najbolje mjesto – u izlog – gdje si povećava šanse za prodaju, gdje ne samo da može promatrati život izvana, već i biti potpuno obasjana sunčevim sjajem. Klara i njezina vrsta koriste solarni pogon, a sama Klara jednostavno obožava to žuto tijelo, gotovo do te mjere da joj je postala osobna religija, koja se vrti oko iznimne snage i dobročinstva sunca koje ju održava na životu. „Sunce nas uvijek može nekako doseći.“ Iako se UP-ovi brzo razvijaju, a njezin je model postao zastarjeli, za društvo ju je svejedno odabrala tinejdžerica po imenu Josie.

Klara otkriva kako brojni roditelji za svoju djecu odabiru proces koji se zove „uzdizanje“ kako bi im omogućili brojne prednosti u području obrazovanja, jer djeca koja nisu uzdignuta bivaju namjerno isključena iz svih mogućnosti koje taj proces sa sobom donosi. U nekim slučajevima, međutim, proces ne ide onako kako bi trebao, što se u Josienom i obistinilo. Vidjevši to, Klara očajnički želi pomoći, kopajući po vlastitoj instituciji religije sunca kako bi pronašla nadu za sebe i za Josie. „…postalo mi je jasno do koje mjere ljudska bića, u želji da se poštede usamljenosti, izvode vrlo složene i teško dokučive manevre.“

Ishiguro u romanu samo ocrtava obrise budućnosti i prepušta nas samostalnom popunjavanju praznina. Budućnost romana Klara i sunce uključuje umjetnu inteligenciju, genetsku manipulaciju djece, što rezultira sustavima kasti. Klara je naš prozor u zamišljeno društvo u kojem je umjetna inteligencija, bilo u obliku genetskog poboljšanja ili digitalnog programiranja, stvarnost. Iako Klara i sunce ne govori o tome kako se izrađuju UP-ovi, Ishiguro se unutar romana bavi mišlju kako umjetna inteligencija zaista može osjetiti emocije, jer mi kao ljudi nismo rođeni u svijetu sa složenim razumijevanjem emocija. Promatramo ih i učimo ih identificirati dok rastemo, djelomično kroz ono što učimo od onih u našem okruženju. Promatranje i učenje ključne su komponente kako bismo bili ljudi i živjeli u društvu, a Ishiguro nam daje „umjetan“ život iste kvalitete.

Velik dio Ishigurove priče je prikriven: ne daje nam uvid u događaje koji su doveli do Josiene bolesti. Ona bi mogla biti posljedica genetskog manipuliranja. Također, ne saznajemo zašto je svijet postao tako čudnovato i mračno mjesto. Jasno je, međutim, da je to budućnost u kojoj bogati, kao i uvijek, uživaju sve privilegije i u kojoj su djeca raspoređena u prisilne društvene interakcije gdje je primarni izvor zabave zlostavljanje androida.

Srce romana ipak je Klara, njezin odnos s Josie i njezino rastuće razumijevanje onoga što znači biti čovjek. Klara, naravno, nije zamjena za guvernantu, već stroj dizajniran kako bi automatizmom odgovarao na želje svojih vlasnika. Ona je diskretni promatrač unutar problematičnog kućanstva, upućena u izrečene i neizgovorene tajne. Taj „umjetni prijatelj“ je, u neku ruku, posvojeno dijete koje naporno radi na razumijevanju svoje nove obitelji i svoje uloge u njoj. Klara uči o ljudskosti promatrajući ljude oko sebe – odnos između Josie i njezine majke, a kasnije i oca, Josiein odnos s Rickyjem, dječakom iz susjedstva i Rickyjev odnos s majkom Helenom. Klara neprestano pokušava uklopiti sve te perspektive i iskustva u koherentan pogled na svijet, ali i putokaz koji će joj signalizirati kako bi trebala djelovati i reagirati, osobito kada sazna da obitelj možda ima veće planove za nju.

Ishigurov roman je bez negativaca. Svaki lik se, na svoj način, istinski trudi biti dobar. Likovi se bore jer se „dobro“ neprestano mijenja, dovode se u pitanje njihove najdublje vrijednosti zato što se međusobno nesavršeno razumiju, kao što je to svojstveno svim ljudskim bićima. Nasuprot tome, Klara svim snagama nastoji razumjeti i ljudsko i neljudsko, s brojnim detaljima, ali bez dubine.

Klarine sposobnosti su čudesne, ali ona, kao i ja u ulozi čitateljice, jedva može pojmiti što se zapravo događa. Iako Klara brine o Josie, svejedno sam imala dojam kako joj nešto nedostaje, što me je spriječilo u uranjanje u knjigu; bila sam sputana odsutnošću emocija.

S obzirom na temu, Klara i sunce ne izaziva osjećaj straha, osjećaj jeze kojeg sam osjećala u njegovom romanu slične tematike Nikad me ne ostavljaj (koji mi je jedan od najdražih romana koje sam pročitala u životu). Iako Klara nikada ne opisuje svoj izgled, iz činjenice da ljudi odmah znaju da je UP, zaključujemo da ne izgleda humanoidno, ali i da ne odskače iz mase. Zatim, alternativni svemir Klare i sunca nije toliko alternativan. Okruženje je paralelno sa trenutnim okruženjem: ima iste ekstremne nejednakosti bogatstva i mogućnosti, isti opustošen okoliš, isti urbani prostor koji propada. Volim Kazua Ishigura i njegova djela, ali Klara i sunce jednostavno nisu bili za mene.

Dogodi li vam se ponekad da vas omiljeni pisac razočara novim djelom?

Grickajmo knjige zajedno!