AUTOR: Miro Gavran
NAKLADNIK: Mozaik knjiga
Priznanje: prije Priča o samoći pročitala sam samo još jednu knjigu Mire Gavrana, Jedini svjedok ljepote. Kad bi me pitali kakva je, rekla bih vam odlična. Kada bi me pitali o čemu se radi, rekla bi vam da apsolutno nemam pojma. Moj mozak nema veliki kapacitet pamćenja, što da vam kažem.
Kako sam došla do Priča o samoći? Preko Svijeta knjige. Iskreno, veselila sam se učlanjenju u klub, ali svaki put kad trebam kupiti knjigu, nikako ne nađem nešto za sebe. Od cijelog kataloga, najčešće bude samo jedna knjiga i to je to. A bude veliki katalog. Tako sam kupila i Priče o samoći.
Vjerojatno ne bih još posegnula za njom, ali je gospodin Gavran odlučio gostovati u Rijeci u sklopu mjeseca hrvatske knjige, pa rekoh, posegnut ću za njom i napisati izvještaj s terena.
Priče o samoći sastoje se od 10 apsolutno nepovezanih priča (nema kvake, stvarno nisu povezane) o različitim ljudima, mjestima, perspektivama. Ipak, svima je nešto zajedničko. Samoća.
Apsolutno genijalna stvar koju sam otkrila čitajući ovu knjigu je iz prve priče koja se događa u Rijeci. Gavran spominje konobu „Fiume“ koja nudi apsolutno fantastičnu ribu. Stoga, moj prvi izvještaj upravo iz te konobe. Zašto? Zato što sam na terenu. Zaručnik i ja smo uzeli morskog psa na žaru i šurlice s kozicama. Savršenstvo! Ako ne vjerujete meni i mojoj preporuci, neki dan su im bili na ručku novinari iz New York Timesa i oduševili se. Nemate meni, već vam konobar kaže koja ja riba na meniju i vi odaberete. Skroz super!
Poslije ručka u konobi „Fiume“ slijedilo je Gavranovo gostovanje u Gradskoj knjižnici Rijeka, ogranak Trsat u sklopu Mjeseca hrvatske knjige. Bus je malo kasnio, pa sam stigla među zadnjima. Promociju je moderirao riječki novinar i književnik Davor Mandić.
By the way, Priče o samoći su doživjele svoje druge izdanje, što je pravi uspjeh za priče. Prvo izdanje je tiskano u 2000 primjeraka, just so you know.
Miro Gavran piše o samoći jer je to dominantna tema 21. stoljeća. Samoća je prije bila karakteristična za ljude starije životne dobi, ali je danas prisutna svuda i svugdje.
Zašto ne pričamo o samoći? Zato što skoro uopće nismo sami, a ipak se osjećamo tako usamljeno. Tijekom današnjeg prijepodneva, natipkala sam nekoliko mailova, poslala poruke preko Messengera, Instagrama i Whatsappa, a da se nisam s nikim vidjela. Nisam s nikim progovorila ni riječ. Jedino s kim sam razgovarala tijekom prijepodneva je bio poštar. Samo smo se pozdravili.
Sami smo. Sami smo u svojim razmišljanjima jer se zatvaramo o sebe. Pričamo o trivijalnim stvarima, održavamo površna prijateljstva i poznanstva, najčešće slušajući samo zvukove tipkovnice.
Nastojimo se prikazati savršenima, nosimo maske koje ne skidamo ni pred roditeljima, djeci, partnerima. Ne razgovaramo otvoreno. Pokušavamo sve nositi na sebi dokazujući da apsolutno sve možemo.
Gavran je stvorio likove sa slabostima karaktera, male gubitnike. Junaci koji su stvorili svoj oklop oko sebe, naučili svoje uloge u društvu sve do kriznih trenutaka, gdje naučeni obrasci padaju u vodu. Oni su mali ljudi u posebnim okolnostima njihovog života, puni tuge i topline.
Radi se o likovima koji su žive s nekim, ali žive jedno pokraj drugoga. Skoro pa žive neovisno jedni o drugima iako dijele iste prostorije. Nisu ostvarili pravu komunikaciju. Jednostavno su sami.
Miro Gavran me je oduševio svojom jednostavnošću i laganom komunikacijom s publikom. Spontan je i opušten. Kaže za sebe da piše tako da stigne do srca čitatelja. Također, za sebe kaže da je pisac iz 19. stoljeća. Naime, on sve piše rukom. Sve što je napisao piše u bilježnice. Na desnoj strani piše, a lijeva mu služi za ubacivanje i komentiranje. Kada završi s rukopisom, jedna gospođa mu napisano prepisuje na računalo.
Jeste li čitali knjige o samoći?
Grickajmo knjige zajedno!
Comentários