Listanje kupusa

„Sloboda se nalazi još samo u filmovima, a i ona je odglumljena.“

Što se događa kad se djetinjstvo počne raspadati prije nego što je uopće stiglo procvasti? Kada ljetni dani više ne mirišu na bezbrižnost nego na nelagodu? Kada najbolji prijatelji, s kojima si dijelio stripove i tajne, odjednom postaju "drugi"? Roman Listanje kupusa Igora Beleša upravo je takva priča – snažna, dirljiva i potresna – o djeci koja su 1991. godine živjela u Borovu Naselju, nesvjesna da su njihovi dani bez rata zapravo posljednji dani jednog cijelog svijeta. Ovo nije priča o borbi, ni o povijesti velikih, nego o malima – o djeci koja su, tražeći nestale prijatelje i pokušavajući razumjeti svijet odraslih, polako shvaćala da ono što dolazi nema objašnjenje.

Kako ljeto odmiče, pet jedanaestogodišnjaka iz Borova Naselja – Zoran, Goran, Bojan, Dragan i Nikolina – provode dane kao i mnogi njihovi vršnjaci: igrajući se, čitajući stripove, pišući zadaće, slušajući glazbu s kaseta i lutajući kvartom u potrazi za novim avanturama. „Bolje da se igraju rata ko ostala deca, to će dobro da im dođe.“ No ono što u početku izgleda kao još jedna bezbrižna djetinja školska godina ubrzo dobiva tamnije tonove. Djeca iz naselja polako nestaju, a prazne klupe ostaju nijemi svjedoci promjena koje dolaze. „I u drugim su družinama mjesto nestalog prijatelja prekrivale jedino sjene preostalih. Sve je manje bilo djece, a sve više prostora. Više nije bilo redova, samo nereda.“ Družina to ne razumije, ali osjeća: nešto nije u redu.

Pitanja o porijeklu, o tome tko je čiji, o „nama“ i „njima“, uvlače se u njihove živote tiho, kao vlaga u temelje kuće. I dok dani postaju kraći, a noći ispunjene pucnjevima i detonacijama, njihovo prijateljstvo pokušava se održati kao posljednja spona starog svijeta. U toj napetoj stvarnosti, dječja igra prerasta u istragu, a bezazlena znatiželja vodi ih dublje u prostor odraslih, u kojem odgovori više nisu jednostavni – ako uopće postoje. „Što ako naši roditelji razgovaraju o ratu zato što se nešto događa? Šta ako ne nose oružje rekreacije radi, nego da bi iz njega pucali? Ako je tako, na koga bi pucali? Ima li u Borovu Selu uopće Švaba?“

Kroz pet likova, pet jedanaestogodišnjaka, pripadnika nerazdvojne "An družine", roman se razvija kao priča o prijateljstvu, ljubavi, nesnalaženju i rastakanju zajednice. „Vi ste mi važniji i neću da niko sa strane to pokvari.“ Zoran, pripovjedač, introspektivan je i tih, dječak koji promatra više nego što govori, u čijim se razmišljanjima zrcali i autorov vlastiti ton. Zoran je svjestan promjena, ali nije sposoban u potpunosti ih razumjeti. Goran je „ljepilo“ družine. Njegov tata iz Njemačke obasipa ga poklonima koje družini jako puno znače i koje ih povezuje. Bojan je sklon šalama i igri. Njegov humor često razbija napetost, ali upravo on najviše gubi kada svijet postane previše ozbiljan. Dragan je temperamentan, često prvi u akciji, vođen srcem i ponosom. U njegovu kući nacionalizam je već prisutan, ne kao otvorena agresija, nego kao šapat, kao vrijednosni sustav koji se podrazumijeva. Nikolina je jedina djevojčica u grupi, te kao takva predstavlja svojevrsni moralni kompas.

Ono što Listanje kupusa čini posebno vrijednim romanom jest njegova sposobnost prizivanja atmosfere vremena kroz svakodnevne prizore. Beleš ne koristi eksplicitno nasilje niti ratne scene kao dramaturšku okosnicu. Rat se osjeća u svemu – u rečenicama koje se prekinu, u prijateljstvima koja se počnu lomiti, u bojama neba, u šutnji između susjeda. Sve što je nekad bilo normalno postaje sumnjivo. I sve se to događa dok djeca još uvijek nose stripove pod rukom, dok se zaljubljuju i igraju Rizik donesen iz Njemačke.

Borovo Naselje i Borovo Selo nisu prikazani kroz dnevnopolitičku optiku, nego kao zajednice koje su nekoć funkcionirale na temelju susjedstva i svakodnevice. U tom prostoru nema crno-bijelih figura. Beleš prikazuje i Srbe i Hrvate, i one između, kao ljude koji su živjeli jedni pored drugih, koji su dijelili zidove i igrališta, sve dok netko nije rekao kako to više nije moguće.

Belešev stil je precizan, ali ne hermetičan. Piše jednostavno, ali duboko. Jezik mu je pun lokalizama, svakodnevnih izraza, rečenica koje su proizašle iz stvarnog života. Autor ne moralizira, ne podiže glas, nego promatra, upija i prenosi. U njegovim opisima nema patetike, ali ima tuge. Nema cinizma, ali ima gorkog humora.

„Povijest može sadašnjost učiniti boljom.“

Zanimljiva se rasprava povela u čitateljskom klubu nakon čitanja romana. Iako je formalno riječ o knjizi s ratnom tematikom, mnogi su se složili kako ona u svojoj srži nosi snažnu antiratnu poruku. Neki su istaknuli kako autor, iako osobno pogođen događajima, u tekstu ne izražava mržnju – štoviše, u fokusu mu je ljudskost, empatija i ranjivost s obje strane sukoba. Umjesto demonizacije, prikazane su promjene koje rat unosi u ljude: kako i oni najbolji mogu postati opasni, kako preživljavanje ponekad znači gubitak sebe.

Posebno su dirljivi bili komentari onih koji su prepoznali vlastito djetinjstvo u knjizi – ljetne dane provedene vani, vožnje biciklima, bombone kojih više nema, jogurte na rupicu... Taj nostalgični sloj romana dodatno produbljuje emocionalni doživljaj, posebno za članice koje su i same odrastale u Jugoslaviji.

Stoga, ne biste vjerovali, ali Listanje kupusa je od svih članica dobio čistu peticu! Ako se sjećate, ista je situacija bila i s Još uvijek Alice, ali su neke članice naknadno dale ocjene, te „srušile“ ocjenu. No, kod Listanja kupusa je stvar čista – svi su dali peticu!

Listanje kupusa zaslužuje najviše pohvale jer uspijeva ono što rijetko kojem romanu pođe za rukom: govori o ratu, a ne pokazuje ga. Govori o tragediji, a zadržava nježnost. Govori o djetinjstvu, a ne uljepšava ga. Knjiga ne nudi odgovore, nego iskustvo. Iskustvo čitanja koje ne prestaje ni kad se roman završi. U vremenu koje je zaboravilo čuti što su djeca mislila dok su odrasli ratovali, ovaj roman je podsjetnik i opomena.

Belešev roman je i literarno i povijesno dragocjen. On ne samo da dokumentira kraj jednog djetinjstva, nego i kraj jednog svijeta. I zato je ovo knjiga koju bi trebalo čitati u školama, ali i izvan njih. Knjiga koja nas podsjeća da prijateljstvo može biti jače od identiteta, da djetinjstvo zna više nego odrasli priznaju, i da čak i najmirnija ulica može postati mjesto gdje se povijest slama.

Kao što se kupus lista polako, sloj po sloj, tako se i ovaj roman otkriva čitatelju: polako, bez pompe, ali s mirisom zemlje, stvarnosti i neizbrisive tuge. Listanje kupusa nije samo roman. To je svjedočanstvo koje ostaje pod kožom.

Koliko kupus ima slojeva?

Grickajmo knjige zajedno!