AUTOR: Andrew Scull
NAKLADNIK: Sandorf
„Biti lud znači biti besposlen, ili barem općenito nesposoban za produktivan rad.“
Idealno, radila bih na fakultetu. Predavala, učila, radila istraživanja. Kad bih radila u bolnici, odabrala bih psihijatriju. Zašto? Zato što tamo (barem po mom mišljenju) medicinska sestra ima najviše autonomije. Može raditi s bolesnicima i aktivno sudjelovati u njihovom procesu opravaka. Na ostalim područjima nekako mi se čini da se sve radi po naredbi i da je to otprilike to. A da nisam promašila zanimanje?
Psihijatrija me zanima. Konstantno se usavršavamo i napredujemo u područjima koji obuhvaćaju tjelesne bolesti. Znamo koji lijek treba dati za neku bolest, znamo kako ćemo izvesti neku operaciju, znamo kako ide rehabilitacija, kako ćemo imobilizirati. Tjelesnu bolest vidimo, iznutra ili izvana. Znamo gdje trebamo ciljati.
Znate ono, bude vam nešto, dođete u bolnicu, izliječite se i liječnik vam kaže, aj bok, ne vidimo se više nikad? Karikiram, ali znate na što mislim. Postoje bolesti iz gotovo svake grane medicine koje su u potpunosti izlječive. Dakle, izliječiš bolest i kažeš joj zbogom za zauvijek. Ubijte me, ne mogu se ovog trena sjetiti nijedne. U psihijatriji to nije tako. Bolest se liječi i dovodi se u normalu, ali nema nijedne kojoj ćete reći zbogom za zauvijek.
Iako smo u dobu brzog napretka u gotovo svim područjima, psihijatrija nam je još uvijek veliko i neistraženo područje. Imajte na umu da ću o ovoj temi diskutirati isključivo kao laik, jer nemam iskustva sa radom na psihijatriji, to je samo moja velika želja.
Mojoj zainteresiranosti za psihijatriju doskočio je Sandorf, poslavši mi knjigu Ludilo u civilizaciji, koja je u meni izazvala lavinu podijeljenih osjećaja. Krenuvši od početka svijeta, Andrew Scull nam je na izrazito slikovit način pokazao kako se definicija ludila kretala do danas.
„Medicina je znanost po kojoj učimo o stanju ljudskog tijela u zdravlju i u odsutnosti zdravlja kako bismo zdravlje održali ili ga vratili.“
Od početka svijeta, ljudi su liječili. Liječili su osipe, glavobolje, rane, opekline. Ponekad molitvama, žrtvovanjem, biljkama. Proučavali su ljudsko tijelo i donosili zaključke o bolestima. U početku, ako si bio bolestan, to je bila kazna. Nešto si krivo napravio.
„U ovom svijetu bolest je jedan od Božjih kazna za grešnike, muka koju su zaslužili i upozorenje na ono što bi ih lako moglo čekati na onom svijetu.“
Od velikog grčkog do rimskog carstva, ljudi su imali sustav vjerovanja. Bogove koji su gledale male ljude i nagrađivali ih po zaslugama. Kažnjavali po zaslugama. Bogovi su se miješali u živote ljudi. Oni su bili njihova puka igračka. Zašto onda ne začiniti svijet s ludilom?
I tu su nastale prve dvojbe. Polazi li ludilo iz nekog oblika patologije ili od bogova? Da li je ludilo bolest tijela ako ne možemo sa sigurnošću reći odakle kreće? „Čak ni liječnici, nepopravljivo skloni organičkim tumačenjima mentalnih poremećaja, katkad nisu mogli izbjeći da priznaju kako je ludilo društveno definirano i kako je više od puko tjelesnog stanja.“
Očito je bilo da ljudi koji su imali ludilo da imaju problem s mozgom. No kakav točno? Mozak je bio iste veličine, iste teksture kao u „normalnog“ čovjeka. Što je zapravo bio uzrok ludila? „Ludilo, činilo se, bez obzira na stručnjake, nije nešto što se može izliječiti moralnom skrbi (pa čak ni promišljenim spajanjem moralne i medicinske skrbi), nego je prije porazna, okrutna doživotna kazna.“
Učili smo kako su se ljudi prije ponašali prema onima koji su imali ludilo. „I uistinu, za liječenje lude čeljadi nema ničega učinkovitijeg ni potrebnijeg no što je njihovo strahopoštovanje spram onih koje smatraju svojim mučiteljima. Mahniti luđaci skorije će se i sigurnije izliječiti kaznama i oštrim postupanjem u zatvoreničkoj ćeliji nego medicinom i lijekovima.“ Thomas Willis, 17.st.
Izolacija, zatvaranje, postupanje u nehumanim uvjetima. Neprijateljstvo. Ono što je mene najviše iznenadilo je činjenica da su se lobotomije izvodile krajem 19., početkom 20. stoljeća. Ne tako davno, zar ne?
No, što danas imamo? Danas imamo humanu fiksaciju. Vežemo ljude za njihovo dobro. Ili za naše? Nismo okrutni prema psihijatrijskim bolesnicima. Barem ne fizički. Većinom su mirni, uz odgovarajući koktel lijekova. „Sam identitet psihijatrije danas je usko skopčan s njenim monopolom na propisivanje lijekova, a u rukama psihijatara tablete su zamijenile razgovor kao glavnu reakciju na poremećaje rasuđivanja, osjećaja i ponašanja. Bolesnici i njihove obitelji sada očekuju da im njihovi liječnici daju čarobne napitke od kojih će posredstvom kemije bolje živjeti.“
I tko su zapravo psihijatri? Što su oni naučili? Jesu li nešto naučili? Mogu li nešto sa sigurnošću tvrditi? Povijest nas je naučila kako je mentalna bolest još uvijek velika stigma. Bez obzira na otvorenost i tolerantnost društva, psihijatrijski bolesnici još uvijek nose veliko breme stigme. Društvo ih ostavlja na marginama, obitelj ne zna kako bi se s njima nosila, pa čak i zdravstveno osoblje mahom bježi od njih (pogotovo oni koji ne rade na odjelu psihijatrije). Na koncu, kako oni mogu imati bilo kakvu šansu za uspješan oporavak ukoliko društvo ne zna kako im pristupiti i kako se s njima nositi?
Iskreno vjerujem kako je psihijatrija doživjela napredak. No, kakav napredak? Znamo li sa sigurnošću što uopće radimo i postupamo li na ispravan način? Imamo ljude koji se po normama normalnog ljudskog ponašanja ne uklapaju. S kojima nešto psihički nije u redu. Imamo li dovoljno znanja i dovoljno predanosti kako bi mogli postupati s njima? Ili smo svi u obrambenom stavu kako su oni potencijalna prijetnja društvu, te tu prijetnju moramo spriječiti kako znamo i umijemo? „Napokon, usprkos obilju tvrdnji da je uzrok mentalne bolesti u manjkavoj biokemiji mozga, u manjku ili višku ovog ili onog neurotransmitera, da je proizvod genetike i da će se jednog dana možda dovesti u vezu s biološkim markerima, etiologija većine mentalnih bolesti ostaje nejasna, a njihovo liječenje mahom je simptomatsko i dvojbene učinkovitosti.“
„Autoritet i red, moraju se, doduše, održavati, ali ih je bolje održavati ljubaznošću, milostivošću i obzirnom pažnjom, a ne bilo kakvim strogostima. Sumanuti nisu lišeni razuma, niti bi prema njima trebalo postupati kao da jesu; naprotiv, prema njima treba postupati kao prema razumnim bićima.“ Thomas Bakewell, 19.st
No, postupamo li i danas prema njima tako? Rekla bih da smo napredovali, ne činimo im fizički zlo. Psihički? Nisam baš sigurna. Živimo u svijetu okrutnih riječi, koje mogu napraviti više štete nego udarac. Želimo da ljudi dobiju potrebnu skrb, ali daleko od naših očiju. O svim bolestima pričamo normalno, ali kada je riječ o mentalnim bolestima, spuštamo glas. Ne želimo da to itko čuje. Imati mentalnu bolest još uvijek je neki oblik sramote. „Evo klasičnih stereotipa o ludilu – asocijalnost, otuđenost od stvarnosti i normi konvencionalnog morala, svedenost na razinu životinje, zastrašujuće otpadništvo, nepredvidljivost – a njegova je žrtva u mnogim verzijama priče opsjednuta zloćudnim džinom.“
S namjerom sam se otuđila o knjige, jer volim pričati o problematici psihijatrije. Ova knjiga mi je bila samo paravan. Šalim se. Ludilo u civilizaciji je iznimno pitka i zanimljiva knjiga u kojoj možete kronološki pratiti što se događalo na putu od ludila do psihijatrije kakvu poznajemo danas.
Ne bojte se, ne morate imati diplomu iz područja medicinskih znanosti da bi razumjeli knjigu. Morate samo imati interes. Vjerujte mi, ovo želite pročitati.
Andrew Scull nam piše o tome koliko smo napredovali kao društvo u pogledu ludila. Jesmo li? Presudite sami.
Grickajmo knjige zajedno!
Comments