Piranesi

AUTOR: Susanna Clarke

NAKLADNIK: Vuković & Runjić

Prvi put kada uronite u roman Piranesi, manje se osjećate kao da čitate roman, a više imate osjećaj kao da se budite usred sna kojeg ne možete sasvim imenovati. Svijet je tih, golem i zbunjujući, i prije nego što se osvijestite, pratite njegove ritmove, napola u strahopoštovanju, napola u nelagodi. Objavljen 2020. godine, stigao je nakon duge pauze autorice, čiji je prvi roman, Jonathan Strange & Mr Norrell, bio monumentalni uspjeh: rasprostranjen, duhovit, ispunjen magijom i društvenom satirom u tradiciji Jane Austen i Charlesa Dickensa. Kada je Clarke nestala s književne scene zbog kronične bolesti, neki su se pitali hoće li uopće ponovno objavljivati.

Zatim je došao Piranesi. Bio je manji, čudniji, radikalno drugačiji po opsegu od svog prvog djela. Dok se Jonathan Strange prostirao na tisuću stranica i cijelu alternativnu povijest Engleske, Piranesi je stao u samo nekoliko stotina stranica i uglavnom se ograničava na samo jedno mjesto. Ipak, njegova kratkoća ne znači beznačajnost. Ako je Clarkeina prva knjiga bila kontinent, druga je odaja: zatvorena, puna jeke, ali nekako beskonačna.

Kad sam prvi put vidjela knjigu, naslovnica je pokrenula moju maštu. Satir stoji na klasičnom stupu, izvedenom u stilu koji je mogao biti skinut s drevne grčke vaze. Font ima ozbiljnost uklesanog natpisa. Moja je prva pretpostavka bila da će ovo biti prepričavanje grčke mitologije, možda priča o bogovima, čudovištima i polubogovima. Očekivala sam Olimpijce kako koračaju mramornim hramovima, drame oholosti i sudbine. Ono što sam umjesto toga pronašla bilo je daleko enigmatičnije. Piranesi se oslanja na klasične slike - labirint, kipove, odjeke mita - ali to nije prepričavanje mita. Tiše je, čudnije, puno filozofije. Na svoj način govori o bogovima, ali ne o onima koje očekujete. Govori o božanskim svojstvima samoće, sjećanja, odanosti i mašte.

„Čovjek Pisanjem u sebi izgrađuje preciznost i pedantnost.“

Središnja lokacija Piranesija jednostavno je poznata kao Kuća. „Kuća svoju Djecu hrani i brani.“ Zamislite beskrajni labirint mramornih dvorana, golemih stubišta i tisuća kipova zamrznutih u čudnim pozama. Neki prikazuju bogove, drugi čudovišta, treći figure spokojne ljepote. Dvorane se protežu u svim smjerovima, razina po razini, kat po kat. More poplavljuje donje dvorane za vrijeme plime; oblaci lebde preko gornjih.

Piranesi, naš pripovjedač, živi ovdje. Za njega je Kuća svijet. „Čvrsto sam odlučio u svojem životnom vijeku maksimalno istražiti Svijet.“ Dane provodi metodično istražujući njezine dvorane, skicirajući ih u bilježnice i katalogizirajući kipove s mukotrpnim poštovanjem. Nije mu dosadno; on je odan. Kuća je, vjeruje, dobrohotna, pruža ribu iz svojih poplavljenih dvorana i ptice sa svog neba. Za njega, ovaj beskonačni labirint nije zatvor, već hram.

U početku, njegov život se čini spokojnim. Ali ubrzo se pojavljuju misteriji. Nije sam: zna za još jednu živu osobu, čovjeka kojeg naziva Drugi. Drugi se pojavljuje samo povremeno, provodi istraživanje i traži od Piranesija da mu pomogne u potrazi za skrivenim "znanjem". Njihov odnos je funkcionalan, ponekad napet, uvijek zagonetan.

Međutim, kako vrijeme prolazi, polako se pojavljuju pukotine u Piranesijevom uređenom svijetu: ostaci pisanja kojih se ne sjeća, nedosljednosti u riječima Drugog i naznake ljudi koji možda postoje, ali i ne postoje. „Od petnaestero ljudi čije se postojanje može potvrditi, samo smo Ja i Drugi živi još i danas.“ Kuća ostaje veličanstvena i mirna, ali unutar njene tišine, tajne se komešaju.

Sam Piranesi jedan je od najupečatljivijih pripovjedača u suvremenoj fikciji. On je istovremeno naivan i briljantan, pedantan i djetinjast. Njegov glas – kroz zapise u dnevniku – je smiren, uredan, pun poštovanja. On piše velikim slovima "Kuću", "Kipove", "Plime", kao da su sveta bića. On se prema labirintu odnosi ne samo kao prema domu, već i kao prema živom biću vrijednom odanosti. To poštovanje čini ga pouzdanim u nekim aspektima – on je iskren, marljiv, odan – ali nepouzdanim u drugima. Ne može zamisliti obmanu tamo gdje ona postoji. Ne dovodi u pitanje prirodu Kuće. „Ljepota Kuće je nemjerljiva, njena je Milost beskrajna.“ Piše s takvom preciznošću o dvoranama i plimi da njegovi propusti postaju upečatljiviji od njegovih opisa.

Drugi je, nasuprot tome, pragmatičan, manipulativan i uznemirujući. Dok je Piranesi pun poštovanja, Drugi je utilitaran. Kuću ne vidi kao hram, već kao alat, mjesto tajni koje treba otključati i iskoristiti.

U srži romana leži pitanje sjećanja. Tko smo, sugerira roman, neodvojivo je od onoga čega se sjećamo. Piranesijev identitet ne oblikuje prošlost već sadašnji trenutak: kipovi, plime, Kuća. Dok se fragmenti drugih života i drugih svjetova uvlače, vidimo koliko krhko sjećanje može biti, kako može i usidriti i razotkriti identitet. Potraga Drugog za skrivenim znanjem oštro je u suprotnosti s Piranesinom odanošću Kući kakva jest. Ova napetost postavlja filozofska pitanja: Je li znanje inherentno dobro ili želja za njim može iskvariti? Što znači tretirati svijet kao svet, a ne kao koristan?

Clarkeina proza ​​je hipnotička. Velik dio romana napisan je u obliku Piranesijevih dnevničkih zapisa, ispunjenih pažljivim promatranjem i ritualiziranim ponavljanjem. On opisuje kipove, dvorane i plime tonom koji je istovremeno znanstven i pun poštovanja. Stil ima meditativnu kvalitetu. Usporava, pozivajući ne na konzumaciju već na uranjanje. Ovo nije knjiga kroz koju se juri; to je knjiga u kojoj se luta, poput same Kuće.

Vraćajući se na naslovnicu, lako je vidjeti zašto bi mogla zavarati. Satir na stupu, izveden u klasičnom stilu, sugerira prepričavanje mita. U određenom smislu, nije sasvim varljivo: kipovi unutar Kuće nalikuju mitovima, a sam Piranesi je nazvan po Giovanniju Battisti Piranesiju, talijanskom umjetniku poznatom po svojim bakropisima imaginarnih zatvora i klasičnih ruševina. Naslovnica je vizualni odjek tih bakropisa, poziv na očekivanje antike i veličanstvenosti. Ali Clarke podriva to očekivanje. Bogovi su odsutni, njihovi kipovi zamrznuti. Ono što ostaje je odjek mita, sjena antike, lišena božanskih glumaca. Naslovnica postavlja jednu vrstu priče i priprema čitatelja da ga iznenadi druga.

Knjiga je u našem čitateljskom krugu izazvala prilično podijeljene dojmove. Prosječna ocjena ispala je 3,33, a to najbolje govori koliko je doživljaj bio različit.

Jedna čitateljica nije uspjela završiti roman – odustala je oko četrdesete stranice, uz komentar da joj je tekst previše neobičan i teško probavljiv. Drugima je pak iskustvo bilo ugodnije: dvije čitateljice knjigu su ocijenile četvorkom, ističući kako im je priča bila simpatična i kako su uživale u otkrivanju njezine posebne atmosfere. Ipak, jedna od njih priznaje da je očekivala više, s obzirom na hvalospjeve u blogerskoj zajednici, pa je ocjena zapravo odraz blagog razočaranja.

Najniža ocjena bila je dvojka, uz objašnjenje da je knjiga zbunjujuća i teško razumljiva. Taj je dojam opisan kao priča o čudnom liku koji luta hodnicima, promatra ptice i bilježi plimu i oseku – bez dovoljno radnje koja bi sve to povezala.

U konačnici, knjiga je kod većine ipak ostavila pozitivan dojam, ponajprije zbog načina na koji se rasplet pretvara u svojevrsnu misteriju, gotovo nalik krimiću. Iako nije jednako osvojila sve čitatelje, upravo ta različitost doživljaja govori koliko je Piranesi specifičan roman – knjiga koja će nekima biti čarobna i neobična avantura, a drugima nerazumljiva enigma.

Piranesi nije glasan roman, već tih i polagan. Ne urla bogovima niti se širi epovima, unatoč sugestiji na naslovnici. Umjesto toga, šapuće. Traži od čitatelja da uspore, da prebivaju u samoći, da razmotre sjećanje, poštovanje i što znači biti čovjek u svijetu koji je istovremeno ogroman i ograničavajući. To je roman o labirintu, ali više od toga, on je sam labirint: zamršen, odjekujuć, ispunjen misterijama koje se ne mogu u potpunosti riješiti. Čitati ga znači lutati njegovim dvoranama, osjećati kako plime rastu i padaju, stajati u strahopoštovanju pred kipovima čija značenja ostaju nedostižna.

Ako mu pristupite očekujući grčke bogove, možda ćete se razočarati. Ali ako se prepustite njegovoj neobičnosti, možda ćete pronaći nešto rjeđe: uvid u božansko u samoći, beskonačno u običnom i otpornost ljudskog duha uklesanog u mramoru i tišini.

Koja vas je knjiga naslovnicom zavarala?

Grickajmo knjige zajedno!