AUTOR: Suzana Bosnić - Majcenić
NAKLADNIK: Funditus
„Mrtvi izgube pravo na privatnost.“
Svi mi razmišljamo o starosti. Razmišljamo o ugodnom životu u mirovini. Okruženi obitelji, unucima, uživamo u divnim danima u kojima ćemo biti posvećeni samima sebi. Vjerojatno ćemo živjeti skromnije, ali nam tada neće ni trebati puno. Razmišljamo kako će nam djeca dolaziti u posjet s vremena na vrijeme, kako ćemo čuvati unuke. Da, tu i tamo razmišljamo kako ćemo imati bolove u leđima, ali to je otprilike sve.
Želimo li uopće razmišljati o tome da možda nećemo biti samostalni? Da ćemo biti prikovani za krevet? Da ćemo izlaziti iz kuće samo kako bi otišli po lijekove i kod liječnika? Da ćemo biti smušeni? Nepovjerljivi? Svadljivi? Zaboravni? Nestrpljivi? Nemogući?
„Nimalo jednostavna stvar prihvatiti to da si potpunosti ovisan o drugima. O tuđoj volji. Nema tu dostojanstva.“
Možemo li zamisliti da će djeca otići od nas? Ne preseliti se u drugu kuću, nekoliko kilometara daleko. Možemo li zamisliti da će djeca otići u drugu državu, možda na drugi kontinent i da ćemo ih viđati možda samo jednom godišnje?
Možete li zamisliti da ćete ostati sami u svoja četiri zida?
Vratimo se sad malo unazad. Kada gledate svoje roditelje, možete li zamisliti da će vam oni postati teret? Da će vam smetati? Da se nećete moći brinuti za njih? Da ćete odjednom postati njihov roditelj? Da ćete se morati više brinuti za roditelje nego za supružnika i djecu?
Tko bi to volio? Tko si to uopće može zamisliti? I zašto bi si to htjeli zamišljati? Možda se bojimo, jer se sve to lako može dogoditi. Nisu nevjerojatne situacije. Naposljetku, gledamo svaki dan kako se nekome to događa.
Pogotovo jer se liječimo. Stalno nešto liječimo. Naizgled izliječimo, a kvaliteta se života smanjuje. Gledamo kako nam tijelo otkazuje. Nekima naglo, nekima jako sporo. Osjećamo kako više ne možemo. Kako moramo tražiti pomoć. Prvo malo, zatim sve više i više, dok se jedan dan ne probudimo i shvatimo kako u potpunosti ovisimo o nekome drugome.
„Mehanički pokreti osoblja. Tempo. Rutine umjesto sentimentalnosti. Radno vrijeme. Pauza između mijenjanja pelena, hranjenja, davanja terapije, okretanja, čišćenja i pranja. Biti korisnik. Na momente zvuči kao lišavanje ljudskosti da bi se uvela formalnost, službenost. Procedure. Na dnevnom rasporedu ponekad su i šale. I ograničeno vrijeme posjeta. Strategije za produžavanje života. Često sušto mrcvarenje. Ali, šššš… O tome se ne govori.“
Tada može nastupiti ljutnja. Bijes. Tuga. Razočaranje. Bol. Patnja. Postanemo nemogući. Tjeramo sve od sebe, a pritom ih tjeramo da svejedno ostanu uz nas i pomažu nam.
A kad smo mladi, puni energije i neovisni, ne želimo si dodatni teret na leđima. Trebamo odgajati vlastitu djecu, a ne čuvati roditelje da si ne naprave nešto. Ne možemo shvatiti kako su nam roditelji postali tako nesposobni, tako nemoćni, tako nemogući. „U jednom trenutku, život mog oca sveo se na sindrom 4N. Gerijatrijski sindrom 4N. Nepokretnost. Nestabilnost. Nesamostalnost. Nekontrolirano mokrenje. Sindrom 4N. tražim druge riječi kojima bih rekla nešto o ocu.“
Ona se brinula o ocu. Ona, kćer iz drugog braka. Iako je bila daleko. Dolazila je k njemu. Kada je dolazila, postala je njegova čistačica. Ona za njega tada nije bila kćer. A on je nju tako ljutio. Bio je tako nemoguć. Nedokazan. Kao da joj namjerno prkosi. Zašto jednostavno ne mogu biti u miru?
A ona se trudi. Dolazi mu u posjetu. Redovito ga zove. Provjerava. Pazi. Radi ono što može. Ali i gubi strpljenje. Ne shvaća. Možda ne želi shvatiti.
U kojem trenutku razvijemo odnos ljubavi i mržnje prema roditeljima? U kojem trenutku završimo u simbiozi u kojoj nijedna strana nije sretna i zadovoljna? Kada si međusobno postanemo teret iako se ne smijemo ostaviti?
Gruba ljubav. Definitivno. Volimo se, a zamjeramo si. Volimo se, ali moramo pokazati autoritet. Volimo se, a kiptimo o bijesa. Volimo se, ali život ide dalje.
„Dani idu. Brojali ih mi ili ne.“
Možda nam je svima neugodno. Jer saznajemo stvari koje nismo htjeli saznati. Vidimo roditelje u stanjima u kojima ih nikad nismo mogli ni zamisliti. Da, oni su nas odgojili. Moramo ih li mi u njihovoj starosti preodgojiti? Moramo li ih učiti? Moramo li ih stalno držati na oku? Moramo li ih stalno paziti?
Koliko smo mi puta omeli naše roditelje u njihovim planovima? Koliko smo im puta upropastili dan? Koliko smo ih puta naljutili i razočarali? Koliko smo puta bili nepravedni prema njima? Koliko smo puta u potpunosti ovisili o njima? Koliko smo puta bili nesposobni? Koliko smo im puta namjerno pakostili? Namjerno ljutili? Bili bezobrazni? Bezobzirni? Svadljivi? Nametljivi? Nepopustljivi? Arogantni?
Što kada nam oni uzvrate? Istom mjerom? Što ako se ponašaju isto kao što smo i mi tretirali njih? Postoji razlika. Oni to najčešće ne rade namjerno. Stare, broje godine, imaju mogućnost gledati vas kako odrastate, gledaju svoje unuke, neki i praunuke. Doživljavaju sve te prekrasne stvari, ali tijelo ih više ne sluša.
Svi bi mi htjeli biti prekrasni starci. Htjeli bi uživati u životu, biti samostalni, neovisni. Htjeli bi starost u miru. Nitko od nas ne bi htio da nas tijelo više ne sluša, da otkazuje. Nitko ne bi htio da se vlastiti mozak igra s nama. Svi bi htjeli sačuvati zdrav razum i koliko toliko funkcionalno tijelo.
Ne ide to tako. Starimo i brojimo godine koje su nekad bile nezamislive. Nešto će otkazati. Netko će otići. Netko će ostati sam. Netko će živjeti život punim plućima. Netko neće moći napraviti ni dva koraka.
Nemojmo si zamjerati. Gledajmo dostojanstveno starenje. Priskočimo u pomoć, jer oni su nama uvijek priskakali, čak i kad su se najviše ljutili. Oni su nas podigli. Možda je vrijeme da i mi njih podignemo.
Grickajmo knjige zajedno!
