Zemlja bez sutona

„Što više stvari imenujemo, to ih manje ima. Što ih više mapiramo, to su granice uže.“

AUTOR: Marija Andrijašević

NAKLADNIK: Fraktura

Postoji u meni neka kronična nesklonost prema knjigama koje osvajaju književne nagrade. Čim vidim da je roman dobitnik ili finalist, već u startu osjećam blago nepovjerenje – i na kraju se gotovo uvijek ispostavi da nisam pogriješila. Kao da ja i književni žiriji živimo u paralelnim svjetovima: njima su to “velika djela”, a meni uglavnom – frustracija. Zemlja bez sutona Marije Andrijašević bila je moj novi pokušaj da “probijem led” i konačno kliknem s nagrađenim romanom. Ali ne – umjesto otkrića, dočekala me još jedna čista jedinica. I da, svjesna sam da je očigledno problem u meni, jer jednostavno nikako ne uspijevam pronaći ono što kritika i nagrade slave.

„Svijet i okruženje u kojem živimo oblikuje nas po mjeri koju smo za sebe odredili.“

Glorija Suton – zvučno prezime, zar ne? – biologinja je koja skuplja sjemenke s ugroženih područja. (Već tu sam pomislila: evo, bit će simbolike na tone.) „Poznavali su me kao Gloriju Suton, kći majke koja je otišla godinu, dvije, tri nakon njezina rođenja, negdje niz ulicu Proleterskih brigada, u cipelama koje je sama izradila u obućari tvornice Jugoplastika i njima zakoračila u duboko more.“ U pauzi između dvaju terena dolazi u Split, kod oca Žarka. Ako ste pomislili da je otac blaga figura koja će je dočekati s kolačima – e, nije. Žarko je tip od onih koje bi suvremena psihologija rado analizirala u podcastu od tri sata. A onda, naravno, povratak u očev rodni kraj, Vrj – zaselak u Dalmatinskoj zagori, blizu Cetine. „Vrj je gnijezdo savijeno na vrhu planinskog stabla koje, ako nisi znao kamo gledati, nije pružalo pogled nikamo posebno. Vrj nije mjesto ili kako u novinama i pričama opisuju mala mista – galerija živopisnih, dragih, komičnih likova. To čak i nije malo mjesto, to je selo, jedno malo siromašno selo podijeljeno na desetak zaselaka i isto toliko prezimena (pa i koje više), puno kamenih kuća izniklih na glinenoj žili u koju se usijeca i presijeca sve: od temelja suhozida do bunara, od grobova do stabala šljiva, oraha, polja luka i kapule, od krvava opipavanja žile i njezina po život – po dušu opasna iskapanja.“ Tamo, naravno, čeka cijeli paket: prijatelj iz djetinjstva Jadran, njegova kći Alta, stablo koje treba presaditi (jer ništa bez simbola), invazivne vrste (jer ništa bez metafora), i more sjećanja koje Gloriju guta brže od bureka na kolodvoru. Da ne duljim: radnja je zapravo više okvir za introspektivno putovanje.

Marija Andrijašević je pjesnikinja i to se osjeti na svakoj stranici. Njezine rečenice su guste, pune metafora, bogate slikama prirode i tijela. To je stil koji pokušava probuditi sva osjetila – čuješ zrikavce, osjećaš smolu borova, pod prstima ti je hrapavost kamena. Ali problem je što se sve to, barem meni, brzo pretvori u prenatrpanost. Kao da sam prisiljena gutati previše okusa odjednom, dok mi se usta suše i srce traži gutljaj obične vode.

Rečenice se razvlače, gomilaju se slike, i u toj gustoj šumi jezika ja sam gubila put. Mogu zamisliti da će netko tko voli poetsku prozu i uživa u ritmu i glazbi riječi ovdje biti oduševljen. Ali ja sam samo osjećala iscrpljenost.

„Zemlja je tvrda. Zemlja je škrta. Zemlja je gladna. Daje samo ako u nju ukopaš i sebe.“

Likovi u ovom romanu nisu vođeni jasnim postupcima ni dijalozima, nego atmosferom i sjećanjima. Glorija je zatvorena, stalno zarobljena između sadašnjosti i prošlosti. Odnos s ocem Žarkom trebao je biti srce romana – i možda jest – ali meni je ostao mutan, nikad do kraja oblikovan.

Glorija – introspektivna do bola. Sve što joj se događa filtrira kroz unutarnji monolog, sjećanja, prizore. Da je imala dnevnik, roman bi mogao stati na 30 stranica. Otac Žarko – tvrd orah, očinska sjena, slojevita figura koju nikad do kraja ne upoznamo, ali stalno osjećamo. I to je zanimljivo, ali kad se previše puta spomene da “nije bio lagan čovjek”, ja sam pomislila – pa ni ja nisam lagana čitateljica, pa što sad?

Sporedni likovi – Jadran, Alta – više izgledaju kao kulise nego ljudi. Oni su tu da Glorija može projicirati svoje unutarnje borbe. Najkonkretniji lik zapravo je priroda: stabla, sjemenke, bršljani.

„…priroda je nepredvidiva i ne brine o tome što o njoj pišemo, i ono što vidimo važnije je od svega naštampanog u knjigama.“

Evo iskreno: ja sam se s ovom knjigom mučila. Čitala sam je na mahove, nikad u dahu, jer u dahu jednostavno nije išlo. Očekivala sam da će se u nekom trenutku sve te metafore i poetski jezik složiti u jednu veliku sliku koja će me pogoditi. Ali nije. Umjesto toga, osjećala sam se izgubljeno, kao da se probijam kroz maglu. Roman me gušio umjesto da me nosi, iako je bio prepun slika koje bi trebale biti ljekovite i dirljive.

A onda mi je postalo jasno – pa to mi se događa stalno! Kad knjiga osvoji nagradu, ja ostanem hladna. Dakle, problem očito nije u romanima nego u meni. Možda nisam tip čitateljice koja se može prepustiti jeziku samom sebi, možda trebam čvršću radnju, jasnije odnose, likove koji imaju konture. I onda nema pomoći – roman poput Zemlje bez sutona nikako ne može doprijeti do mene.

Mogu sasvim mirno priznati: Zemlja bez sutona je roman koji će mnogima biti čaroban, pun života, gust i zavodljiv poput dalmatinske vegetacije kojom obiluje. Mnogi će u njemu pronaći iscjeljenje, ili barem prostor za introspektivno čitanje. Ali meni je bio naporan, iscrpljujući i na kraju – prazan. I zato ga smještam na onu moju neslavnu hrpicu nagrađenih knjiga s kojima nisam kliknula. Možda je to i dobra lekcija: ne moramo svi voljeti iste knjige, ni isto tražiti od književnosti. Možda književne nagrade ne postoje da bi se svima svidjele, nego da bi poticale raspravu.

Zemlja bez sutona je roman koji će mnogima biti čarolija. Ako volite gustu, poetsku prozu koja je više iskustvo nego priča – ovo će vas osvojiti. Ako ste skloni introspektivnom čitanju i spremni ste se predati jeziku kao rijeci koja vas nosi, pronaći ćete dubinu i katarzu.

Ja? Ja sam ostala na obali. I dok su svi drugi hvalili i plivali, meni je voda bila hladna, mutna i jednostavno – neprivlačna.

Pa eto, očito sam ja ta koja je zemlja bez sutona.

S kojom vi knjigom niste dočekali suton?

Grickajmo knjige zajedno!