Stolareva kći

„Vježbam sadašnjost. Kad zastanem, shvatim da sam uvijek negdje drugdje – ili u sjećanju, ili u očekivanjima.“

AUTOR: Marina Vujčić

NAKLADNIK: Fraktura

U vremenu kada se i književnost sve više podređuje zakonima tržišta – traži se brza radnja, laka identifikacija i instantna emocionalna reakcija – Marina Vujčić donosi nešto sasvim suprotno: knjigu koja od čitatelja traži vrijeme, tišinu i strpljenje. Stolareva kći nije roman, nije ni memoar u uobičajenom smislu te riječi, niti zbirka eseja, iako sadrži elemente svega navedenog. Ona je ponajprije kontemplativni tekst, zrcalo unutarnjeg života jedne žene, literarni herbarij misli u kojem svaka rečenica djeluje kao osušeni cvijet: nježna, krhka i trajno sačuvana.

„Misao je jedini vlastiti, apsolutno neosvojiv teritorij u koji nitko drugi – nitko i ništa izvana – nema uvid.“

Stolareva kći podijeljena je u tri cjeline: „Herbarij“, „Na Palagruži“ i „Selo“. Svaka od njih nosi vlastitu atmosferu, vlastiti registar i simboliku. U „Herbariju“ nailazimo na kratke, gotovo aforističke zapise koji, iako fragmentarni, čine zaokruženu misaonu cjelinu. „Na Palagruži“ vodi nas u gotovo potpunu izolaciju – otok, more, vjetar, samoća – i služi kao pozornica za dublju introspekciju. „Selo“ je pak okruženje koje kombinira fizičku i emocionalnu blizinu prirodi i korijenima, prostoru i porijeklu.

No unatoč geografskoj različitosti ovih cjelina, ono što ih ujedinjuje jest unutarnji pejzaž – autoričin pogled prema sebi, prema svijetu, prema vremenu koje prolazi bez pompe, ali ostavlja trag. Marina nas vodi kroz prizore iz svakodnevice, ali ih ispisuje sa smirajem. Ona promatra vrt, biljke koje niču i venu, more koje donosi tišinu i gubitke, odnose koji se mijenjaju ili nestaju.

„Život iza kojeg ne ostaje pisani trag nije život u pravom smislu te riječi.“

Jedna od najsnažnijih odlika ove knjige svakako je stil. Marina piše iznimno suzdržano, gotovo šaptom. Njezine rečenice su tihe, probrane i precizne. Pritom nikada ne djeluju kao puko bilježenje trenutka: svaka misao nosi težinu; svaka rečenica je pažljivo uravnotežena.

U doba kada je autobiografsko pisanje često razmetljivo, senzacionalističko i emocionalno ogoljeno do razine eksploatacije, ona nudi intimnost lišenu egzibicionizma. Ona ne ispovijeda, ne traži suosjećanje, ne provocira. Njezina intima nije ni maska ni sredstvo, ona je oblik postojanja. Takva vrsta introspektivnog pisanja traži hrabrost: ne zato što otkriva, nego zato što se odriče spektakularnog. Ova knjiga svjesno odustaje od svega što bi moglo impresionirati, i time upravo impresionira.

„Kad misli postane literarne, u stanju su povezati neusporedivo i od toga neusporedivog napraviti temu koja se, bez obzira na težinu apsurda, izbori za svoje pravo na postojanje.“

Naslov knjige nosi sa sobom višeslojno značenje. S jedne strane, označava autoričin identitet: kći čovjeka koji je svojim rukama gradio stvari, koji je radio s drvetom, koji je bio stvaratelj iz tišine, kao i ona sama. No u širem smislu, riječ je o identitetu žene koja je naslijedila vrijednosti tišine, rada, strpljenja. Ta identifikacija nije slučajna. Stolar stvara rukama; ona stvara riječima. I jedno i drugo traži tišinu, koncentraciju, predanost.

„Katkad samo treba obnoviti sadržaj vlastitog misterija.“

Stolareva kći nije važna samo zato što je dobro napisana. Ona je važna jer donosi vrstu literature koja je sve rjeđa i sve potrebnija. U svijetu u kojem dominira brzina, buka i površnost, ova knjiga predstavlja tiho, ali odlučno uporište. To je knjiga za one koji su umorni od spektakla, za one koji traže ljepotu u malim stvarima, za one koji znaju da je dokolica prostor stvaranja, a tišina prostor susreta sa sobom.

„Sve bi bilo dobro kad bi se čovjek mogao sam zagrliti.“

Stolareva kći nije za svakog čitatelja. To je knjiga koja ne pristaje na kompromise, ne nudi trenutne nagrade i ne ulazi lako u književne ladice. No za onoga tko je spreman čitati polako, sabrano, s poštovanjem prema jeziku i tišini ova će knjiga biti pravo otkriće.

U konačnici, Stolareva kći nije knjiga o autoričinom životu, ona je knjiga o načinu gledanja na život. O načinu postojanja u svijetu koji sve više zaboravlja kako izgledaju trenuci bez žurbe. I zato, ako ste u potrazi za književnim prostorom u kojem se misli ne izriču da bi bile podijeljene, nego da bi bile sačuvane, ovo je knjiga za vas.

Čija ste vi kći?

Grickajmo knjige zajedno!