AUTOR: Zoran Žmirić
NAKLADNIK: Hena Com
„Ako misliš da strah blokira razum, trebaš vidjeti što mu tek čini ljutnja. Pogotovo ako u rukama držiš moć.“
Iskreno, ne znam što bih vam napisala. Kad pročitam knjigu koja mi se ne svidi, riječi samo klize po tipkovnici, kada mi se svidi, također. Ali, kada pročitam knjigu koja me je oborila s nogu, ja jednostavno ne pronalazim riječi s kojima bi vam opisala kakav je dojam na mene ostavila knjiga!
„Nema prodornijeg pogleda od onog kojeg ti upute mrtvi.“
Malo je za reći da me je Pacijent iz sobe 19, da me je Vanja oborio s nogu. „Zatvaramo u sebe sve slike koje smo ikada proživjeli, spremamo ih u tko zna koji zakutak mozga, ostavljamo ih kako bismo stvorili mjesta za druga iskustva. Napuštamo ih sve do trenutka kad ćemo ih po potrebi u pravom trenutku izvući.“
„Na zapadu smo zbog ljudi brisali granicu, a na istoku smo zbog granice izbrisali ljude.“
Vanja dolazi na odjel psihijatrije, te započinje svoju pripovijest psihijatru od njegove devetnaeste godine. S devetnaest godina je dobio pušku u ruke i krenuo je u rat. Od najobičnijeg dječaka, postao je odrastao čovjek, čovjek koji je ljudima donosio smrt, koji je postao bezosjećajan na tom putu. „Kad sve podvučem, jedina stvar koju sam za sebe odabrao bilo je preživjeti.“
„Čovjek nije svjestan da ima sposobnost prepoznati ljepotu u najcrnjim situacijama. Kao što nije svjestan da se može na sve naviknuti. Ili da s vremenom može promijeniti staru naviku.“
Vanja prepričava kako je to bilo odrasti u njegovom kvartu, kako je bilo vidjeti njegove prijatelje u ratu, kakav je bio osjećaj razgovarati s njima i vidjeti u što su se pretvorili. Gledao je u što su se oni pretvorili, ali je bio jako svjestan i vlastite promjene.
Kako je rat završio tako se i Vanja vratio kući, oženio se i dobio sina. No, da li se on zapravo vratio i kolike je morao snositi posljedice kako bi mogao funkcionirati u „normalnom“ svijetu?
„Prava snaga riječi leži u onome tko sluša, a ne u onome tko govori.“
„Sve ono veliko što je trebalo biti rečeno, zapelo je u grlu i tu se godinama taložilo kao trulo tkivo.“ Vanja odabire šutjeti. Odabire šutnju kao i svi mi, iako znamo da bi trebali progovoriti, da bi se trebali suprotstaviti.
Vanja je čovjek kojem su sve nametnuli. Nametnuli su mu obrazovanje, vjeru, rat. Jedino u čemu je on bio istinski svoj bila je glazba i bili su Sisters of mercy. Njegov sin zvao se Andrej kao i Andrew, pjevač grupe Sisters of mercy. A njegov psihijatar nosio je crne sunčane naočale, kao i frontman iz grupe. Postavlja se pitanje, priča li Vanja svoj život, svoju bol i svoju patnju zaista psihijatriju ili otvara dušu, pušta sve otrove iz sebe nekome drugom?
Vanja je spreman snositi posljedice za sve svoje postupke. Spreman je sam sebi donijeti presudu. Spreman je sam sebi odrediti odgovarajuću kaznu. Možemo li i mi to reći za sebe?
Knjiga me je privukla zbog naslova. Kad sam ju vidjela, prvo sam pomislila kako ću ju kupiti na Interliberu bez obzira na radnju, jer se radi o pacijentu, stoga, riječ je o mojoj struci. Onda sam pogledala opis knjige, pa sam uočila psihijatrija. Nije mi trebalo ništa više.
Priznajem, odugovlačila sam s početkom čitanja, jer sam imala neki osjećaj da će biti jako dobra i da će ostaviti snažan dojam na mene. Nije mi ni bilo drago što mi je dečko rekao da ju počnem čitati kada sam mu rekla da mi izabere za čitanje nešto s hrpe. Mislim da nisam bila emocionalno spremna za nju.
„Nitko ne zna koliko ljudskih sudbina ovisi o našim potezima.“
Na neke stvari nećete biti nikada spremni, dok se ne suočite s njima. Pokušala sam čitati knjigu polako, da mi duže traje, da ju bolje proživim, ali nisam mogla. Samo sam htjela još, još i još. Kraj je stigao prebrzo.
Postojala je još jedna stvar koja me je odbijala od knjige, a to je ratna tematika. Možda je to bio i jedan od razloga zbog čega sam i prije odbijala čitati hrvatske pisce i gledati hrvatske filmove. Nikad nije bilo sretnih priča, nije bilo nekih tipičnih holivudskih, laganih priča. Uvijek je sve obavijala tama i gorčina u ustima.
„Vjerujem da živimo u svakoj osobi koju smo ikada sreli.“
Situacija se s knjigama bitno promijenila, ali s filmovima ne. Prije nekoliko godina sam gledala komediju Svećenikova djeca i tijekom cijelog filma sam doslovce plakala od smijeha koliko sam uživala u filmu, da bi kraj opet završio tamom i tugom. Ne mogu to shvatiti. S druge strane, težu tematiku je meni uvijek lakše i čitati, nego gledati.
Čitate li knjige ratne tematike? Čitate li knjige s radnjom smještenom na psihijatriji?
Grickajmo knjigu zajedno!
Comments