AUTOR: Katherine Arden
NAKLADNIK: Mitopeja
„Tko odjaše ravno, naići će na glad i studen.
Tko odjaše nadesno, preživjet će, makar će mu konj skončati.
Tko odjaše nadesno, skončat će, makar će mu konj preživjeti.“
Imam tremu kada trebam početi s pisanjem recenzije Mitopejinih knjiga. Toliko sam nahvalila nakladničku kuću, a što ako knjiga nije dobra? Mislim, nisu oni pisali knjigu, ali su je odabrali.
S druge strane, ako mi se knjiga svidi, opet imam tremu, jer što ako ne nađem dovoljno dobre riječi kojima ću opisati knjigu na način koji ona zaslužuje?
Plus, ovo je priča o Rusiji. Rusija je moja najdraža država svijeta. Ona najposebnija, najčarobnija, najmagičnija.
Kada bi se zamišljala kao Ruskinja, bila bi bez imalo dvojbe Anastazija. Da, princeza. Ona iz Disneyevog crtića. Kad smo kod toga, najdraža mi je Belle (zbog knjižnice i žute haljine), pa Mulan i Anastazija. A kada bih onako iskreno mogla birati, bila bi Milo iz Priče o Atlantidi. Uvjerljivo najbolji crtić ikada. Totalno zanemaren od strane sviju.
Sad se pitate koje veze ima princeza Anastazija s glavnom junakinjom Medvjeda i slavuja. Nema nikakve veze. Samo sam to htjela spomenuti.
Ja nisam zimska osoba, nisam ni ljetna. Ja sam proljetna osoba. No, ima nešto u ruskoj zimi. Imala sam priliku posjetiti Sankt-Petersburg i osjetiti onu pravu, rusku zimu! Zimu koju osjećaš duboko u kostima, ali ju prigrliš kao nešto što je dio tebe, nešto što je prirodno.
I upravo je Medvjed i slavuj smješten u duboku rusku zimu, koja ledi stranice knjiga. Ruska zima u Lesnaji Zemlji, gdje se pričaju priče. Priče o različitim bićima s čarobnim moćima, bićima koji žive u vodi, u šumi, na drveću, pa čak i u kući. A najdraža je svoj djeci ipak ona priča o mrazu.
„Na ruskom se Mraz zove Morozko, i đavao je zime. Ali u davnini ga je narod zvao Karačun, bog smrti. Pod tim je imenom kraljevao u najcrnjoj zimi, dolazio po lošu djecu i noću ih smrzavao. Ta riječ nosi loše pretkazanje, i nesreća ju je izgovoriti dok je još zemlja u njegovom stisku.“
„Magija znači zaboraviti da je nešto ikada bilo drugačije od onoga što ti volja traži.“
Marina Petrovna rodila je kćer. Iako je prije nje imala četvoro djece, ona je znala. „Ali ova – ova će biti drugačija.“ Njezina Vasilisa.
„Vasilisa Petrovna je bila ružna djevojčica: tanka kao stabljika rogoza, dugih prstiju i pregolemih stopala. Oči i usta bili su joj preveliki za sve ostalo. Olga ju je prozvala žabom, bez imalo oklijevanja. Ali djetetu su oči bile boje gvozda za ljetne gromovite oluje, a široka usta slatka. Znala je biti razborita kad poželi – i domišljata – do te mjere da bi njena obitelj razmijenila poglede, posve zbunjene, kad god bi rekla razumu zbogom i utuvila si opet neku trknutu ideju u glavu.“
Kako je dočekala svoju Vasilisu, tako je i izdahnula. Obitelj je ostala bez majke, a vječni podsjetnik na nju bila je Vasja. Tako svojeglava, a ipak tako posebna. „Divlja. Kamena srca. Vještica. Kao i njena majka.“
Bez obzira na svoju svojeglavost, gledala je kako joj sestra odrasta, kako odlazi u Moskvu, udaje se i rađa djecu. Gledala je kako joj braća stasaju iz dječaka u muškarce, te je i naposljetku ona sama odrasla.
No, Vasja je ipak žena. Ona ima dva izbora: udaja ili odlazak u samostan. A kako je Vasja svojeglava, nijedan od ta dva izbora joj se ne čini ispravnim za nju. „Baš sam glupava. Rođena sam za kavez, napokon: za konvent ili za dom, jer čega drugog ima?“
Vasja ima poseban odnos sa životinjama, te poseban odnos sa svim bićima koji žive u Lesnaji Zemlji. Ona ih može vidjeti, može razgovarati s njima i može se brinuti za njih, jer izgleda da su polako počeli odustajati od njih. Tamo svi seljaci još poštuju sve stare običaje, stare bogove i stara bića, a u isto vrijeme idu u crkvu, te su prigrlili vjeru. Tako im sudbina šalje i popa Konstantina.
„Ovi glupavi, divlji ljudi danju štuju Boga, a potajice stare bogove; htjeli bi ići po oba puta u isti mah i obezvrijediti se u Očevim očima. Nije ni čudo da je zlo došlo raditi svoje psine.“
Vasja jedina može vidjeti kako se nešto događa. Vidi kako su ljudi počeli napuštati stare običaje, vidi kako sva bića koja čuvaju Lesnaju Zemlju slabe. A kako slabe, tako obrana pada. Kada nema obrane, jedino Vasja vidi opasnost koja dolazi… „Ona se ne boji. Ne strahuje od Boga; ne strahuje ni od čega.“
„Što je malo straha za spas duša?“
Od osnovne škole učili su nas da su ljudi prije vjerovali su svašta. U sunce, mjesec, zvijezde, drvo, zemlju. Vjerovali su u kipove, radili bogove od svega što im je bilo bitno u životu. Postupno su „shvaćali“ kako je to bilo totalno krivo, te su prihvaćali jednu od vjera kakve mi znamo.
U srednjovjekovnoj Rusiji, bogovi su imali moć. Oni su čuvali zemlju. Ostavljali im plodove kako bi bili snažni, kako bi branili njihovu zemlju od mračnih sila. Katherine na zanimljiv način prikazuje što se događa kada dođe nova vjera, novi sustav vjerovanja. Kada se od ljudi očekuje da preko noći promijene cijeli sustav vjerovanja, nešto što je u njih bilo usađeno od samoga početka njihova života.
Na kraju krajeva, tko može sa sigurnošću reći koje je vjerovanje pravo, a koje krivo?
Druga stvar kojom se bavi Katherine je pitanje žena. Samo su dvije opcije: samostan ili udaja. Samostan samo ako se ne možeš udati. Žena je svedena na rađanje djece i na brigu o domaćinstvu. Kao da ne posjeduje mozak. Odnosno, posjeduje mozak, koji je u vlasništvu muža ili samostana. Ona nije tu da misli. Nije tu da bude samostalna. Nije tu da radi sve što poželi.
ZAUSTAVITE SE! SLIJEDI RECENZIJA DJEVOJKE U TORNJU! (možete nastaviti čitati samo ako ste pročitali cijelu prvu knjigu!)
„Kad god pođeš jednim putom, moraš živjeti sa spomenom na drugi: na život od kojeg si odlučila odustati.“
Vasja je ostala sama. Povratak u Lesnaju Zemlju više nije dolazio u obzir. Jedino kome se mogla obratiti bio je Morozko. Iako nije imala namjeru udati se za njega, svejedno ga je pitala za blago i pomoć. Jer ona je htjela vidjeti svijet. Samo ona i Solovej. „Ti si mi pokazao da u ovom svijetu ima više od crkve i kupelji i očevih gvozdova. Hoću to vidjeti. Hoću sve to vidjeti. Ničega više u Lesnajoj Zemlji za me nema.“
„Ne možete se osvetiti cijelom narodu zbog zlodjela nekolicine zlobnika.“
Željela je istražiti prostranstva Rus`i i doživjeti nešto što nijedna djevojka ili žene neće nikada doživjeti. Naravno da joj je Morozko dao blaga, ali uz jedan uvjet. Da ogrlica uvijek bude oko njenog vrata. Uvijek. Želi još nešto. „Sjeti me se katkad. Nakon što visibabe procvatu i snijeg se otopi.“
Dobila je još jedan savjet. Svijet je opasno mjesto. Najbolje bi bilo da Vasja postane Vasilij Petrovič. Tako će možda imati šanse.
„Što se više zna, to se prije ostari.“
Zajedno sa Solovejom, upušta se u pustolovinu. Iako se smrzavala, iako je bila bolesna, iako je bila na rubu smrti, nije dopustila Morozku da ju povuče sa sobom. Hrabro je nastavila dalje. Na svom putu našila na spaljena sela i na ožalošćene seljake, koji su ostali bez ženske čeljadi. Vasja ih je morala pokušati pronaći, barem pokušati.
Istovremeno, njen brat Saša je u pohodu s Dmitrijem Ivanovičem, velikim knezom, jer razbojnici spaljuju sela i odvode žensku čeljad. Bezuspješno ih traže, kao da razbojnici nisu ljudi. Već su izgubili svaku nadu, kada dolazi dječak s dvije djevojčice na konju, tvrdeći da ih je spasio od razbojnika.
„Stvari izrađene naporom stvarnije su od stvari izrađenih željom.“
Saša je ugledao Vasju, njegova sestra je spasila djevojčice! Ali, njegova sestra ne može biti sestra pred svim tim ljudima! „Možda je i bolje da je mrtva. Dobri ljudi mogu potjecati s istog stabla kao i zlobni, a sestra vam bar skonča prije no što stiže izazvati veću škodu.“
S obzirom da je pokazala veliku hrabrost u borbi protiv razbojnika, Dmitrij ju poziva sa sobom u Moskvu. Iako sretna, svjesna je da se mora pretvarati, na štetu Olge, Saše i same sebe. „Zar je to sve što mi preostaje, onda? Biti utvara – stvarna, a nestvarna? "Sviđa mi se biti mladi vlastelin. Mogla bih ostati tu i pomagati velikome knezu. Mogla bih uvježbavati konje, i upravljati ljudima, i vitlati mačem. Ali zapravo ne mogu, jer će mi s vremenom otkriti tajnu.“
„Bogovi jenjavaju, ali se mijenjaju se.“
A tu je i ogrlica. Ta prokleta ogrlica koja mora biti oko njenog vrata, a Morozko joj ne želi reći zašto… „Misliš li da ne bi bilo smrti kad ne bi bilo mene da odvodim ljude u mrak? Star sam, ali uza svu moju starost, svijet bijaše daleko stariji prije no što ugledah svoj prvi izlazak Mjeseca.“
„Ako hoćeš nešto, znači da to nemaš, znaš da ne vjeruješ da postoji, znači da nikad neće postojati.“
Vidite, kad sam pročitala prvu knjigu, naravno da sam odmah pisala recenziju. Već ste gore pročitali što sam napisala o Medvjedu i slavuju. Ono što slijedi sam također napisala nakon čitanja prve knjige. Medvjed i slavuj mi je bio super knjiga, ali, ali, ali. Nešto mi nije sjedalo do kraja. Sad ćete vidjeti i zašto:
Na promociji knjige u Osijeku (prije nekih godinu dana), Vladimir Sever je rekao kako se Katherine Arden dogodila jedna bizarna stvar. Postala je popularna u Americi. Ako se ne varam, ona je trenutno broj 1 na Amazonu. Ne znam baš da li bi mi bila broj 1 na mojoj listi, iako bi bila dosta visoko. Ali imam jednu zanimljivu teoriju zbog koje je to tako. Mene lik Vasje jako podsjeća na lik Arye iz Igre prijestolja. Cjelokupna me radnja podsjeća na dosta elemenata iz Igre prijestolja. Srećom, Katherine Arden nije George Martin, pa znamo da su izašla sva tri nastavka ciklusa Zimske noći, pa se ne moramo bojati da možda nećemo dočekati kraj.
Dugo sam razmišljala o tome trebam li ostaviti ovaj odlomak, ali sam zaključila da trebam, prvenstveno zbog količine teksta (haha). Trebala sam ga ostaviti kako bi vi mogli vidjeti koliko se moje mišljenje promijenilo.
Kupila sam Djevojku u tornju i nekako nisam baš bila previše uzbuđena oko čitanja nastavka (kao svi ostali), pogotovo jer sam se osjećala kako je Arya pobjegla u ovaj serijal. Ali Djevojka u tornju je promijenila moje mišljenje i pokazala mi je koliko je Vasja jedinstvena i posebna.
„Istine su kao cvijeće, i valja ih ubrati u pravom trenutku.“
Djevojka u tornju mi je bolja od Medvjeda i slavuja (nemojte me ubiti) i donosi nam svu magiju Rus`i. Knjiga je od početka pa do samoga kraja čista raskoš i magija. Djevojka u tornju će vas uvesti u po život opasnu zimu i pokazati vam svu raskoš ruske mitologije!
ZAUSTAVITE SE! SLIJEDI RECENZIJA ZIME ZA VJEŠTICU! (možete nastaviti čitati samo ako ste pročitali cijelu prvu i drugu knjigu!)
„Vrač je mrtav; starica luta u mraku. Ljudi svrnuše oči ka drugim bozima. Ništa me više ne održava. Ne održava nikog od nas.“
Moskva je spašena. Spaljena, ali spašena. Vasja je umorna. Sve što želi je možda koju trunčicu mira. No, narod traži svoje. Traži krivca. Sami su si krivi jer su štovali čortove i išli u crkvu. Novi bog je to odlučio kazniti. Vasja je znala da mora pobjeći odmah, bez oklijevanja, ali ju je Konstantin u tome spriječio. Njemu je bilo bjelodano jasno kako je ona vještica koja je odgovorna za spaljenu Rus`i. Za izgubljene duše. Za gladne ljude. Izmožden narod. Nevjeran narod.
„Ljudi strahuju od onoga što ne shvaćaju.“
Vatru je uzrokovala, stoga će vatra biti njen kraj. Konstantin kao duhovni vođa, narod kao sudac i lomača. Vasja više ne vidi izlaz van. Nakon svega što je učinila, nakon svih žrtva koje je podnijela, skončat će kao vještica, osuđena od naroda kojeg je htjela spasiti.
„Nije na muškom i ženskom da si uobražava da zna koje su Gospodnje želje.“
Bit će spašena. „Onako kako već mogoh, voljeh te.“ Onako kako je već mogao, spasio ju je, bez obzira na to što će ona o tome misliti. Morozko je oslabio, postao tek sjena. Stoga je napravio ono što je bilo nužno kako bi Vasja preživjela. Što je Morozko zapravo napravio? Kako se to odrazilo na Vasju, a kako na cijelu Rus`i?
„Zatvori se ne sastoje uvijek od zidova i okova.“
Osim toga, Rus`i očekuje još jedan napad. Očekuje ju teška vremena, a narod više nema snage. Ima li Vasja moć i dovoljno magije u sebi kako bi ujedinila cijelu Rus`i?
„Ne možemo stvoriti nov svijet a da najprije ne razbijemo stari.“
Što da ja vama zapravo kažem? Otprilike vam mogu pričati događaje do desete stranice, ako i toliko. Sve poslije toga otkriva previše. A događa se tako puno stvari. Ja sam si u nekom trenutku pomislila da čitam već četvrtu ili petu knjigu, jer ima toliko zbivanja da je ponekad teško pojmiti kako se sve to događa u samo jednoj knjizi.
„Od magije ljudi polude. Zaborave što je stvarno, jer je previše moguće.“
Ako ste čitali moju recenziju knjige Ono, onda znate IDE SPOILER da mi je bila užasna ona scena seksa na samom kraju knjige. Bez obzira na to, knjiga mi je bila odlična. Tako i ovdje postoji nešto što mi se nije svidjelo. OPET SPOILER!! NE ČITATI OSIM AKO NISTE PROČITALI CIJELU TRILOGIIJU! Nije mi se svidjela intimna scena Vasje s Morozkom. Nekako mi je ubila tu cijelu magičnost. Ja sam bila za magiju, mitologiju, ne za vruću scenu Vasje s Morozkom. Eto. Rekla sam. Ubijte me. SLOBODNO NASTAVITE S ČITANJEM.
„Ljudi koji sve mogu izgubiti su opasni.“
Moram reći kako mi je žao što ju nisam čitala u komadu i što nisam bila strpljiva s čekanjem sva tri dijela. Čitala sam ju u relativno kratkom vremenskom periodu, ali svejedno bih voljela da sam mogla u komadu uživati u hladnoj i magičnoj Rusiji.
„Jedino tako možeš igrati na sigurno, kad se ne bojiš izgubiti.“
Na samom kraju (ako vam se uopće dalo doći do kraja), rekla bih da je trilogija odlična. Djevojka u tornju mi je bila pravo otkriće zbog kojeg sam uistinu zavoljela Vasju. Ostale dvije knjige su mi jako dobre, ali mi nisu ni do koljena drugom dijelu trilogije. Ako me niste do sad ubili, možda ćete sada.
„Na ovom svijetu nema ničega osim moći.“
Trilogija Zimska noć donijela je nešto sasvim posebno, donijela je čarobnu Rusiju na pladnju. Kao što je slučaj sa svim knjigama iz Mitopejine naklade, tako je i ova lijepa, kako oku, tako i moždanim vijugama.
„Snažna si zemlja ne može dopustiti da joj snaga bude podijeljena.“
Koja vam je najdraža knjiga s radnjom u Rusiji?
Grikajmo knjige zajedno!
Comments