AUTOR: Dinko Mihovilović
NAKLADNIK: Hena Com
Dinko Mihovilović, čovjek koji je napisao Krletku od mora ima novi roman, primamljivog naziva Doručak! Odmah ću vam reći jednu zamjerku, unutra nema kakaa (Krletka od mora njime obiluje), pa ćete si ga morati sami napraviti. Usput si možete napraviti i doručak, pa krenuti s čitanjem. Pravo je pitanje što će duže trajati, najvažniji obrok u danu ili čitanje? Krenite s grickanjem!
„Važno je svaki dan započeti s ispravnim licem.“
Mia Elez živi i radi kao liječnica u Zagrebu. Udana je za Borisa, također liječnika, i imaju troje djece: sina Damjana i blizance Gabi i Filipa. „…rekla sam si da ću imati najnormalniji mogući život, klasičan, običan, može biti dosadan koliko god želi, ali moja će djeca u svakom trenutku znati da su mama i tata tu, da su stabilni, prisutni, da ih vole i da će umrijeti u dubokoj starosti.“ Naime, Mia je odrasla u SOS Dječjem selu Lekenik, bez roditelja. Nakon takvog djetinjstva, sasvim je logično tražiti samo jedan običan život. Može li to biti previše?
U toj normalnosti, Mia svejedno osjeća sivilo i tmurnost, pa u pauzama između posla trči na seanse kod misteriozne Tise Kolar, ni sama ne znajući što točno od nje želi. Možda se osjećala kao puzzla koja tako jako želi sjesti na mjesto, makar na silu. Trudila se popuniti sve praznine, ali nešto jednostavno nije štimalo: blizanci kao da su osjećali odbojnost prema najstarijem sinu, zavučeni u svoj vlastiti svemir, dijeleći sve, pa čak i majčinu utrobu. Damjan nije mogao postati dio njihovog svijeta, jer Filip je radije sobu dijelio sa sestrom, nego sa starijim bratom. Boris nije vidio problem, ili ga nije htio vidjeti. Umjesto da dobije pomoć, Tisa joj je zauzvrat donijela pjesme. Mia mora sama pronaći rješenje, koliko god ono ekstremno bilo.
„Sreću treba ponekad malo pogurnuti.“
Možda je bilo škakljivo pisati iz perspektive žene i prenijeti ženska (mnogobrojna) razmišljanja, no od samog početka sa mnom je bila Mia, ni u jednom trenutku Dinko. Osim odličnog prikaza glavnog ženskog lika, autor nam je ponudio, moglo bi se reći, vrlo malen broj rečenica. Naravno da je mogao napisati još 200 stranica (koje bi s užitkom čitala), no u toj „šturoj“ knjižici uspio je reći sve, pa čak i malo više, istovremeno otvarajući brojna pitanja i različite perspektive. Malenim brojem riječi me je podsjetio na Proslavu Damira Karakaša, a u svemu ostalom je naprosto originalan.
„Što se dogodi s pitanjem ako ne dobije odgovor?“
Što da vam kažem, osim da je Dinko maestralno napisao roman? Hoće biti dovoljno za reći da sam knjigu pročitala u dahu, zaklopila ju i buljila u prazno razmišljajući o kraju, o obitelji, braku, djeci? Muž je uhvatio moj pogled i iz njega zaključio da mora vidjeti što me je toliko paraliziralo. Hoće li biti dovoljno reći da ju je pročitao u trenutku, ostajući zapanjen? U tom je trenu njegova kolegica uhvatila njegov pogled i uzela knjigu u ruke, a iz njenih ruku u ruke druge kolegice. Koliko preporuka je dovoljno preporuka?
Grickajmo knjige zajedno!
Comments