AUTOR: Dinko Mihovilović
NAKLADNIK: Beletra
„Pazi na odluke koje donosiš jer je svaka važna na svoj način.“
„Ne znam zašto, volio sam kakao.“ Vidite, ova vam rečenica ukazuje na to da se radi o izvrsnoj knjizi. Ne treba vas zanimati ni radnja, ni likovi, ni broj stranica, ni pisac. Ova je rečenica ključ! Kao zakleti protivnik kave i čaja, možete misliti moje oduševljenje glavnim likom. Kliknula sam s njim na prvu. Ako još uvijek niste našli dovoljan poticaj za čitanje, nastavite čitati dalje. Ali, priznajte, morate voljeti lika koji voli kakao.
Kada se pogledate u ogledalo, jeste li zadovoljni onim što vidite? Jeste li zadovoljni izgledom vašeg tijela, vašeg lica? Vidite li samo nedostatke na sebi? Vidite li sretne ili tužne oči? Jeste li istinski zadovoljni svojim životom?
„Sve što si radio u životu imalo je svoje posljedice i sve što ćeš od sada raditi imat će svoje posljedice. To je težina, ali i ljepota života jer posljedice mogu biti svakakve.“
„Nije mi se svidjelo ono što sam vidio. Činilo mi se da osoba koju vidim u odrazu ima barem deset godina više. Iako sam imao svu kosu, javljale su se prve sijede. No, više me brinulo lice, ispijeno i umorno. Pitao sam se kako bi na njemu izgledao izraz istinskog zadovoljstva.“
Josip je živio u sivilu. Živio je u rutini koja mu se nije sviđala. Njegovi dani bili su isti. Na poslu je radio iste stvari. Nije se s nikim družio. Preživljavao je iz dana u dan, vječito nezadovoljan sobom i okolinom oko sebe. S 28 godina osjećao se bespomoćno i tužno što se više neće moći vratiti u djetinjstvo.
„Svatko tko ne želi nešto poduzeti kaže da to nije jednostavno.“
Točno na njegov rođendan, njegov susjed Martin počinio je samoubojstvo. Iako ga to ne bi trebalo pretjerano dirati, Josipu naviru sjećanja iz djetinjstva. Osim što je njega i njegove prijatelje velikodušno ponudio kakaom, Martin im je čitao iz njegovog dnevnika, o pustolovinama koje je proživljavao usred Indijskog oceana. Josip je samo jednom imao priliku čuti priče iz tog dnevnika, ali su mu se avanture iz njega čvrsto urezale u pamćenje.
Kada je čuo za samoubojstvo, prva mu je na pamet pala upravo ta bilježnica. Znao je da ju mora imati pošto-poto. Zbog te je bilježnice izašao iz svog sivila. Kad ju je uspio uzeti u ruke, Martinove avanture su ga preuzele. Vratio se u 1957.godinu, te je i sam poželio doživjeti takvu avanturu. Vjerovao je da je u tome put prema njegovom novom i ispunjenom životu.
„Ako ne stoji iza onoga što radiš, to znači da se sramiš.“
„S jedne strane racionalni, odrasli Josip govorio mi je da previše važnosti dajem nečemu što je na mene ostavilo pogrešno prevelik dojam u godinama kada je bilo vrlo lako ostaviti na mene prevelik dojam. S druge sam strane bio privučen na razini koja je nadilazila racionalno. Maštao sam o tome kako čitam i odlazim na pustolovinu života – to je odgovor na moje nezadovoljstvo.“
Vjerujem da smo svi u nekom trenutku poželjeli ostaviti sve i otići negdje, samo da se maknemo, samo da budemo sami sa sobom u miru i spokoju kako bi pronašli odgovore na neka pitanja, kako bi pronašli sebe, vlastiti spokoj i mir.
„Ponekad je lakše kada je odluka donesena mimo nas i mi samo proživljavamo njezine posljedice.“
No, jesmo li spremni preuzeti rizik? Ostaviti sve znači ostaviti sve. Josip se samo povremeno javljao svojoj obitelji. Ali, morao je ostaviti posao, stan, najam, račune, kolege, obveze. Ostavio je sve ono materijalno, ono „bitno“. Mobitel. Udoban krevet. Komfor. „Normalan“ oblik egzistencije.
Moramo li se nužno udaljiti od svega kako bismo promijenili našu svakodnevicu, kako bismo promijenili život iz korijena?
Zašto onda more? Zašto ne planine, gore, sela, usamljena mjesta? „Stvarni su ljudi živjeli stvarne živote na ovom istom prostoru na kojem se trenutačno nalazim, ali više nitko od njih nije živ. Njihove građevine još postoje, iako vidno ostarjele, što se ne može reći za more koje je nepromijenjeno i nije ga, zapravo, briga za izmjene naših generacija. Vozeći se na trajektu, imao sam do tada najizraženiji osjećaj prolaznosti u životu. Putovanje me nastavilo transformirati, ali nisam znao kakva će biti moja konačna svojstva.“
Imam razdoblja kada bi se maknula od svih, od svega. No, mjesto gdje bih se ja maknula je moja soba, s dekicom, kakaom i knjigom, možda ponekad i bez knjige. To je moje mjesto za samoću, za razmišljanje, planiranje i mijenjanje. Mjesto gdje se suočavam, gdje odlučujem. Doslovan odlazak ne bi mi puno pomogao.
Josip nam pokazuje koliko more može biti utočište, putovanje u nepoznato, potpuno prepuštanje životu.
Usudite li se prepustiti?
Grickajmo knjige zajedno!
Comments