AUTOR: Damir Karakaš
NAKLADNIK: Oceanmore
Pa, napokon se i to dogodilo! Izvještaj s terena! Zadnja terenska reportaža bila je 13.11.2019., kada sam bila moderator promocije po prvi put! I eto nas sada ovdje, nakon skoro godinu dana sa Proslavom Damira Karakaša. Gostovao je u Gradskoj knjižnici Rijeka povodom Mjeseca hrvatske knjige.
Razgovaralo se o njegovoj najnovijoj knjizi Proslava. Osim toga, Damir Karakaš pričao je i o svom životu, što je meni osobito zanimljivo jer dosad nisam bila upoznata s njegovim likom i djelom. Čovjek bi pomislio da on nije ništa posebno iz vrlo šture bilješke o piscu unutar knjige. Navodi se odakle je, što je napisao, gdje živi. Piše i da je preveden na desetak jezika. Meni je to zvučalo onako, dosta nesigurno, ako to ima smisla. Ne kažem da je trebalo pisati točan broj jezika na koje je preveden, ali tih desetak mi zvuči kao malo posramljeno, kao da nije dovoljan broj jezika na koje je preveden (pišem ovaj odlomak u 10 sati navečer, pa se ispričavam ako samo meni ovo ima smisla).
Možete onda misliti moje oduševljenje kada sam čula nešto više o njemu. On je čovjek od puno talenata: svira harmoniku, crta i piše. Na promociji smo zapravo dobili svo troje: zasvirao nam je harmoniku, nacrtao jednu karikaturu, promovirao svoju knjigu i pročitao nekoliko redaka iz knjige koju priprema.
Izrazito je otvoren, direktan, u neku ruku i temperamentan. Ne boji se pokazati emocije koje osjeća. Vrlo je iskreno progovarao o svim svojim životnim iskustvima koji su ga na koncu napravili onakvim kakav je sada.
Inače, ja sam na promociju došla s papirom i kemijskom, jer na mobitelu ne mogu u isto vrijeme pisati brzo i aktivno slušati. I tako ja piskaram, a on kaže nešto u stilu: „Nadam se da ovdje nema novinara, jer ako žele nešto saznati, neka me to pitaju.“ Jedan me je čovjek odmah osuđujući pogledao, sigurno misleći kako sam se prilično loše zakamuflirala za jednu novinarku. Mene je vrućina oblila, odmah sam htjela reći da sam ja samo bloger i da volim tako piskarati dojmove.
Još jedna stvar pa ćemo nastaviti. Postavljate li vi pitanja na promociji? Možda se to od mene očekuje (ili ja to sama od sebe očekujem), ali meni tijekom promocija ne pada nijedno pitanje na pamet. Dođem tamo, sjednem, uživim se u događaj i ne razmišljam o pitanjima. Kad dođe dio s pitanjima, meni kao da se mozak isprazni. Totalno.
Eto, sad možemo dalje.
Na Proslavu.
Odmah ću vam reći da je Proslava prodana u otprilike 4000 primjeraka, što je zapravo vrlo visoka brojka. Ako do kraja ove recenzije ne bude prodano 4001 primjerak, onda sam ja vrlo loš influencer :P (ovo će vjerojatno biti smiješno samo meni u 10 navečer).
Dio Proslave Damir je pisao na Cresu. Pisao ga je i u samostanu, ali kaže kako mu svećenici nisu baš vjerovali da je pisac, jer njegov izgled nije odgovarao slici koju su si svećenici vjerojatno zamislili, pa ih je morao malo uvjeravati. Proslavu je pisao i na pisaćoj mašini, što je zapravo fizički rad od kojeg ruke itekako bole.
„Jedino je na ovom svitu zla i nevolje u izobilju.“
Proslava je roman podijeljen u četiri cjeline: Kuća, Psi, Proslava i Otac na svega 116 stranica. Kao što je moderator na promociji rekao: „ova se knjiga može vjerojatno pročitati u 2 sata, ali ja sam si uzeo gušt i čitao ju 3 dana.“ Ja sam ju čitala ipak malo manje, 2 dana. Išla mi je brzo i pitko. Zapravo me opčinio njegov stil pisanja. Njegove su rečenice izrazito duge, ali neprimjetno duge. Čitajući, osjetila sam lakoću prelaska preko riječi. Primjećivala sam svaki zarez, ali samo kako bih pojmila da i zarez ima svoju preciznu poziciju i svoje jasno zašto.
Prilično sam sigurna da bih se isto osjećala i da je napisao roman od 1500 stranica. Toliko dobro formira rečenice.
Radnja prati glavnog lika Miju, od njegovog djetinjstva, pa sve do zrelih godina. Mijo je bio i krvnik i žrtva, a život mu se oblikovao prema onome što mu je Lika davala. Ili uzimala. „Ko ne može zaklat pijetla, taj ne može ni zemlju branit.“
Središnji dio radnje, sama Proslava, događa se na vrlo specifičan dan. „Svakog onog koji ugrozi opstanak naše države stići će smrtna kazna.“ Iako se točan datum, pa ni godina ne navode, daje se naslutiti vrijeme radnje.
Kako da vam približim ostatak knjige? Rekla bih da je siromašna radnjom, a bogata puninom riječi. Tok knjige dosta je spor, uravnotežen i dobro promišljen. Usredotočen je na malog čovjeka u surovoj zemlji.
Orijentiran je na Liku.
Liku koju sam počela gledati drugim očima. Otvorio mi je prozor u njihov način razmišljanja, uvjerenja, običaja, načina života. Dao mi je na dlanu njihovu trodimenzionalnost kako bi dočarao što je značilo (pre)živjeti u Lici.
Dva sata promocije prošlo je u trenu, a ja se nisam ni snašla. Inspirirao me je na rad, na trud i na upornost. Za kraj, ostavljam misao koju je izrekao (možda ne baš tim istim riječima, ali vrlo slično): „Nemojte da vam se u očima vidi svaka nepročitana knjiga.“
Jeste li čitali djela Damira Karakaša?
Grickajmo knjige zajedno!
