AUTOR: Josip Mlakić
NAKLADNIK: Fraktura
Balkanki noir roman – što to uopće znači? Prema najpouzdanijem izvoru informacija, Wikipediji, noir roman pripada podžanru kriminalističke fikcije. U svom modernom obliku, noir u sebi nosi izrazitu tamu u temi i sadržaju, općenito prikazujući uznemirujuću mješavinu seksa i nasilja. Balkanski noir značio bi (valjda) Wikipedijinu definiciju plus radnju na Balkanu. Ispravite me ako griješim.
Negdje u središnjoj Bosni, policijski inspektori Vinko Marić nadimka Sećija i Sadik Šarić rade svoj uobičajeni policijski posao. „Korumpiran sam ko i svi u ovoj zemlji, ko i vi, ako hoćete. Pošteni policajci i političari ne postoje.“ Voze auto koji nije zaveden u policiji, idu u kladionicu, uplaćuju novce preko dojava, kockaju se, puše, piju, imaju ljubavnice. Rat ih je obilježio, držao ih na suprotnim stranama, da bi ih ujedinio u mirnoj reintegraciji i dao im privid normalnosti. Svjesni su da svoj posao samo odrađuju i uzimaju sebi što više mogu, ali i drugi su njima uzimali. Oni moraju osigurati sami sebe.
Indiferentni su i kada dobiju novi slučaj u ruke – pronađen je mrtvac s tetovažom na arapskom jeziku. „Crni gavran, crni gavran raširio krila.“ Ništa posebno, ništa spektakularno. Još jedno ubojstvo koje će se riješiti kroz svakodnevicu. O ubijenom mladiću ne zna se apsolutno ništa, ali Sadika nešto kopka, nešto čemu neće dopustiti da mu uništi uobičajenu rutinu. Svejedno, nastavlja tražiti i istraživati, iako se na putu nalazi sve više prepreka koje bi možda mogle postati nepremostive.
Može li se ubojstvo razriješiti po zakonu? Ili će inspektori morati napisati svoja pravila kako bi krivac dobio ono što zaslužuje?
Crni gavran i bijele vrane roman je koji od slučaja ubojstva postaje priča o Bosni i Hercegovini, priča u kojoj ništa nije kako treba. Bosna i Hercegovina ostavljena je sama nakon ratnih zbivanja da sama sebi vida rane, dok su oni željni moći grabili sve pred sobom i svim srcem ostavljali malene kamenčiće razdora kako se narod ne bi nikad imao u potpunosti priliku oporaviti.
Neću vas lagati, čitanje balkanskog noir romana krenulo je s predrasudom. Izgubila sam ja svojevremeno oči na brojnim CSI serijama koje su iz epizode u epizodu donosile nemoguće slučajeve ubojstva, detektive koji nisu prezali ni o čega kako bi uhvatili ubojicu služeći se najboljim tehnikama koje svijet može ponuditi. Jednostavno, čovjek se mogao pouzdati da će oni posao napraviti onako kako treba. Na poleđini romana Crni gavran i bijele vrane već nam se u startu daje naslutiti da nikoga zapravo neće dirati činjenica da se nečiji život nasilno ugasio. Štoviše, nikoga neće ni pretjerano zanimati kvalitetno napravljen posao i donošenje mira zajednici u kojoj se nalaze. Naravno, nisam očekivala CSI u Bosni i Hercegovini. Jasno je da stvari u Bosni i Hercegovini ne funkcioniraju najbolje, no kroz cijelu knjigu sam imala dojam kako je autor odlučio da baš nijedna stvar neće biti onako kako treba. Inspektori su korumpirani na svim razinama, roditelji su im disfunkcionalni, obitelj je prepuna gorčine, rat ih je obilježio, uvjeti na poslu nisu dobri, teško je raditi, nadređeni su nesposobni, ljudi dobivaju posao preko veze…Svjesna sam da su to sve itekako realne situacije, ali graditi cijeli roman oko toga da baš niti jedna sitnica nije dobra za mene je bilo previše.
Iako sam ja romanu dala nisku ocjenu, čitateljice na book clubu nisu dijelile moje mišljenje, pa je tako ukupna ocjena za Crni gavran i bijele vrane iznosila 3,5, što je zapravo vrlo dobra ocjena s obzirom na to da gotovo nitko nije mogao za nju reći baš nešto super ultra pozitivno - osim da su kratka poglavlja i da se brzo čita.
Ideja kao ideja nam je svima bila super, ali razrada totalno nedorađena. U redu, shvatili smo da Bosna funkcionira po principu Divljeg zapada, ali nismo dobili od nje ništa konkretno. Da stvar bude bolja, nismo baš bile na čisto jesmo li na kraju shvatile što se sve dogodilo i koje su uzročno – posljedične veze.
Doduše, složile smo se da je ovo bio ipak lijep predah nakon Ubojičinog učenika koji nam je bilo malo naporan za čitanje i Brda iznad oblaka, kojeg pak nitko nije pročitao osim mene, pa je to možda razlog većoj ocjeni. Uglavnom, čitateljica koja je predložila knjigu previše ju je nahvalila, pa smo mi imale prevelika očekivanja.
Inače, osim čitateljice koja je predložila roman, većina se nas nije imala prilike okušati u čitanju Mlakićevih romana, iako ih je napisao mnogo. Neki od njih su Ponoćno sivo, Psi i klaunovi, Pladet Friedman, Majstorović i Margarita, Bezdan, te Živi i mrtvi, za kojeg je dobio V.B.Z.-ovu nagradu za najbolji neobjavljeni roman, istoimeni film je osvojio osam Zlatnih arena na Pulskom festivalu. Također, za Crnog gavrana i bijele vrane dobio je nagradu biblioteke Balkan Noir 2018.godine za najbolji krimić.
Kako vi stojite s balkanskim noirom?
Grickajmo knjige zajedno!
