„Ljubav je jedina stvar koja se umnožava kad se dijeli.“
AUTOR: Vesna Krmpotić
NAKLADNIK: V.B.Z
Vesna Krmpotić je uz svoju zbirku poezije 108 x 108, najpoznatija po romanu Brdo iznad oblaka. Iako se radi o iznimno teškoj ispovijesti, navela je kako je Brdo iznad oblaka pisala u jednom dahu u vrlo kratkom roku, kao da se ne radi o njoj i njezinoj obitelji. „Brdo iznad oblaka. Naslov zaista točan. Iznad neopipljivog, rasplinjivog i neprozirnog vela – oblaka – diže se svijet koji je najčvršće stvaran i duboko usađen u zemlju – brdo. Nije oblak iznad brda. Brdo je iznad oblaka. Stvarnost je iznad i poslije vidljivoga. Život je poslije smrti.“ Kao žena Radivoja Petkovića, koji je radio u različitim ambasadama Jugoslavije kao savjetnik za kulturu, Vesna se neminovno morala seliti. Upoznali su se u Indiji, vratili su se u Beograd gdje je ona rodila prvog sina, Relju. Nakon Beograda, slijedio je Egipat, gdje im se rodio drugi sin, Igor. Briga oko dvoje djece, putovanja, pisanje i objavljivanje knjiga – što bi Vesna mogla više poželjeti u životu? „Sve nevječno i nejako, sva neputovanja, svi neradi, svaka neriječ otkup je za riječ – djelo, rijetkost s kojom sam se najčešće poistovjećivala.“
„Na svijetu ima samo jedno mjesto koje je pravo: to je mjesto na kojemu upravo stojiš.“
Sa Igorove navršene četiri godine, nešto se promijenilo. Na njegovom tijelu pronađena je „kuglica“ koju je valjalo kontrolirati u Parizu. U tom čudesnom i čarobnom gradu, srušio im se svijet, jer je Igoru otkrivena leukemija. Odmah se krenulo s agresivnim oblicima kemoterapije, ali je Vesna tražila nešto drugo – nešto što nije opipljivo, ali bi itekako moglo pomoći. S obzirom da je Radivoje dobio premještaj u Washington, Igorovo je liječenje nastavljeno u njihovom Nacionalnom institutu zdravlja, gdje su referentne točne bili nalazi krvi i brojnih punkcija, a jedino je rješenje uvijek bilo primjenjivanje agresivnih oblika kemoterapije u većim ili manjim dozama.
Povezivanje s iscjeliteljima i moliteljima diljem svijeta postala je Vesnina glavna nit vodilja. Vidjela je toliko ozdravljenja, toliko poboljšanja. Ako su drugi ozdravili, zašto ne bi i njezin Igor? „Igorova bolest izgledala je odviše nesporazumna s njegovim zadovoljstvom sa sobom i sa svijetom: toliko nesporazumna da se činila nestvarnom.“ Pokušavali su i pokušavali, no bilo je teško spojiti ta dva nespojiva svijeta: znanost protiv vjere, gdje i jedna i druga strana nastoje poboljšati i izliječiti to maleno tijelo, ali ne mogu djelovati u isto vrijeme.
Teško je odlučiti se za jednu stranu, u kojoj se svaki predstavnik može životom zakleti da je istinito ono što priča. I za jednu i za drugu stranu postoje toliki dokazi – ali kako donijeti ispravnu odluku? Kako se okrenuti samo iscjeliteljima i molitvi kada tijelo reagira na kemoterapiju? Kako prihvatiti samo kemoterapiju kada je molitva pomogla u smanjenju loših reakcija na kemoterapiju i nekoliko puta donijela optimalne nalaze koje struka jednostavno nije mogla objasniti?
Igor je sanjao, gotovo svake noć i njegovi su snovi uvijek nosili važne poruke, što za svijet, što za njihovu obitelj, što zna njega, što za Vesnu. Svaki put su njegovi snovi nešto nastojali reći. No, kako se odlučiti kada maleno tijelo ne može primiti apsolutno sve i kada signalizira da je vrijeme za kraj?
„Jedina istinska pomoć koju možemo ukazati bližnjima jest naš vlastiti rast u spoznaju da između nas i tih bližnjih nema granica, pa tako mi rastemo, to će i njih povući uvis.“
Ovaj put rasprava u čitateljskom klubu i nije bila rasprava. Pogodite zašto? Samo sam ja pročitala knjigu! Time smo imali najkraći sastanak ikad – punog trajanja 10 minuta! Zato sam samo ja održala svoj monolog o dojmu knjige. Tako da, uzimajući u obzir sve ocjene (čitaj: samo moju), prosječna ocjena za Brdo iznad oblaka iznosi 3,0! Long story short - ja vam jako volim pisanje Vesne Krmpotić. Čitala sam njezin Portret majke Indije (https://knjigozderonja.wixsite.com/knjigozderonja/post/portret-majke-indije) i zaljubila se u njezino slaganje rečenica. S tim sam istim dojmom ušla u Brdo iznad oblaka. Teška sudbina cijele obitelji u potpunosti me je obuzela. Proživljavala sam njihove doživljaje zajedno s njima, osjećala ono što su oni osjećali, bila tužna i sretna skupa s njima.
Ne mogu ni zamisliti kako je to odlučivati na koji će se način liječiti tvoje dijete. Ipak, u velikoj sam većini slučajeva u potpunosti rezonirala s njezinim promišljanjima. Prigrliti kemoterapije i zračenje, te se u isto vrijeme okrenuti iscjeliteljima i moliteljima cijeloga svijeta skoro pa je kontradiktoran potez. „Kako je lako vjerovati kad vanjski simptomi potvrđuju ono u što se vjeruje! A kako je teško zadržati hrabrost vjere kad se simptomi naizgled okreću protiv nje!“ Vesna Krmpotić imala je jaku snagu vjere, no u situaciji u kojoj joj je sin teško bolestan, u trenucima je bilo gotovo nemoguće nastaviti vjerovati. Bilo je lakše vjerovati u opipljivo, provjereno, dokazano, sterilno, unutar bijele zgrade. S druge strane, posjeti iscjelitelja konstantno su joj dokazivali suprotno – odbacivanje terapije, okretanje sebi, prirodi, prirodnoj hrani, osluškivanju tijela i njegovih potreba. Što je prava odluka? Što će donijeti boljitak njenom sinu? U kojem se smjeru treba okrenuti? „Ova borba nije dovodila u pitanje samo tijelo, već um i dušu.“
Zašto sam onda dala ocjenu 3? iako jako volim rečenice Vesne Krmpotić, iako sam se pronašla u njoj, iako sam osjećala zajedno s njom, pred sami kraj romana jednostavno više nisam imala mentalni kapacitet za shvatiti i pojmiti rečeno. Igorovi snovi zaista su bili nešto posebno, no njihovo objašnjenje u fusnotama (koji su se protezali ponekad i kroz nekoliko stranica) za mene su bili previše – nisam im bila dorasla. Tumačenje njegovih snova zahtijevalo je određeno predznanje koje ja nisam imala. Igor je gotovo svaki dan sanjao nešto značajno, nešto što je nosilo sa sobom određenu poruku; poruku koju ja gotovo nikad nisam shvaćala, čak ni s tumačenjima.
Svejedno, iznimno mi je drago da sam knjigu ipak pročitala. Nikome ne bih poželjela sudbinu Vesnine obitelji, no činjenica da ju je ona ostavila iza sebe, dajući uvid u svoje najmračnije dane, dane boli, tuge i jada, može nam dati nadu da za svaku situaciju koja dođe pred nas postoji rješenje. Ništa što nam je dano nije nam dano bez razloga. Tome nas je Igor naučio.
„Pokušaj zavoljeti sve što ti se događa. I ne sudi, već primi sa zahvalnošću.“
Gdje se nalazi vaše brdo iznad oblaka?
Grickajmo knjige zajedno!
