Zli jezici

„Ružnoća se krije u ljepoti kao pakleni demon koji se pretvori u lijepu ženu.“

AUTOR: Rosa Ventrella

NAKLADNIK: Koncept izdavaštvo

Prva stvar, ako niste pročitali Priču o jednoj obitelji, zatvorite ovu recenziju i krenite ju čitati. Ozbiljno, toliko je dobra!

Jeste ju pročitali? Možemo sada o Zlim jezicima?

Iako rođene iz utrobe iste majke, Teresa i Angelina ne mogu biti različitije. Teresa; razborita, mirna, tiha, plaha, nevidljiva. Angelina; vesela, vedra, vrckava, neopisivo lijepa – poput majke Caterine. „…našu obitelj prati prokletstvo ljepote naše majke.“ Teresa je na primjeru vlastite obitelji mogla vidjeti koliko je majčina ljepota mogla donijeti blagodati, a koliko je u isto vrijeme uništavala sve oko sebe. Biti lijep odrastajući u siromaštvu značilo je privlačiti poglede; one nevinije, ali i one koji misle da se novcem može kupiti sve. Osoba gladna kruha morala je prodati sve kako bi prehranila obitelj – čak i ljepotu.

Caterina je doista voljela svog muža Nardija. Obitelj koju su zajedno gradili bila je sretna. Iako su živjeli u skromnim uvjetima, kćerkama su nastojali pružiti život koji, iako surov i težak, može biti prekrasan. Koliko god njegovali svoju obiteljsku zajednicu, Drugi svjetski rat promijenio je sve. Nardi je otišao oblačeći vojničku odoru, a Caterina je ostala s Teresom i Anglelinom i nastojala preživjeti. Rat je za sve bio težak, no Teresa se nije mogla oteti dojmu kako njima ne nedostaje baš ništa. Hrana je dolazila na stol redovito, bilo je namirnica u količinama dovoljnima za sve, nitko naizgled nije bio napet. No, danak se trebao platiti – zli jezici su rekli svoje. Caterina je bila spremna na sve, samo da djevojke ne diraju.

Rat je završio, Nardi se vratio. Trebalo je nastaviti tamo gdje su stali, no sve je već bilo načeto, staro, pohabano, bez sjaja. Teresa se morala pomiriti s ocem koji više nije bio isti prije nego što je otišao, majkom koja se pravila kao da se ništa nije promijenilo i sestrom koja je htjela nešto više od života koji joj je namijenjen. Bilo je vrijeme za posljedice. „Znam ja kakva si ti. Ti si nitko i ništa.“

„Vrijeme nas mijenja, no ne briše nas, samo dodaje nove slojeve.“

Nakon Priče o jednoj obitelji bila sam neizmjerno sretna što ću imati priliku čitati i Zle jezike. Pisanje Rose Ventrelle neopisivo me podsjeća na Elenu Ferrante, koju jednostavno obožavam. Toliko su slične, a opet toliko različite, no Ventrella u svojim romanima ipak ima jednu toplinu i pruža nam sve na dlanu, dok Ferrante piše u rukavicama i u njezinim tekstovima moramo razmišljati o tome jesmo li baš sve shvatili ili se još nešto nalazi između redaka. Ventrella izvrsno portretira sve likove, iako joj je glavni fokus na Teresi – svejedno, znamo o čega su satkani i ostali likovi. Osim toga, opisi Terre d`Arnea naprosto su raj za maštanje. Taj prekrasan krajolik je u Zlim jezicima postao lik od krvi i mesa, lik kojeg volite, osjetite, doživljavate i jednostavno želite upoznati.

Zli jezici zadržali su taj prepoznatljivi, ali autentičan stil, no sama me radnja ovaj put razočarala. Opis na poleđini knjige dao je naslutiti jako zanimljivu radnju koja je meni već nakon pedesetak stranica postala predvidljiva – već sam u glavi imala kraj. Sestre Angelina i Teresa predstavljale su mi klasičan stereotip; jedna neopisivo lijepa, jedna oku ugodna, no u usporedbi s drugom skoro pa ružna i nedostojna pogleda. „Moje se tijelo naučilo prilagoditi i poslužiti vlastitim putevima spasenja. Svaka od nas spašavala se na svoj način, svjesno ili nesvjesno.“ Majčina ljepota bila je uistinu zamamna, no u radnji također predvidljiva. Da sam prvo čitala Zle jezike, mislim da ne bih posegnula za Pričom o jednoj obitelji nakon ovakvog dojma. No, iako me Zli jezici nisu osvojili, pamtit ću prekrasan osjećaj iz Priče o jednoj obitelji i s tim ću osjećajem čekati iduću knjigu Rose Ventrelle.

„Ono smo što pokazujemo drugima dan za danom, u lijepim i ružnim trenucima.“

Koliko puta se uhvatimo u korištenju vlastitog „zlog jezika“?

Grickajmo knjige zajedno!