Bilježnica neizgovorenih stvari

„Krenite! Budite odvažni! Budite hrabri! Ali, više od svega, budite svoji!“

AUTOR: Clare Pooley

NAKLADNIK: Znanje

Koliko god bismo željeli imati visoko mišljenje o sebi, gotovo svi živimo zaogrnuti eklektičnim asortimanom laži, propusta, poluistina, izmišljenih prikaza i aspiracijskih prikaza. Nisu namjerna zavaravanja ono što nas nužno pokreće; umjesto toga, često smo vođeni potrebom da smanjimo razinu ranjivosti, želimo se nekome svidjeti ili želimo učvrstiti svoje mjesto u društvu koje je često potaknuto više percepcijom nego stvarnošću. Osim toga, digitalni svijet promijenio je naš koncept „susjedstva“, komunikacije, kao i cijelu naviku održavanja međuljudskih odnosa. „Koliko zaista poznaješ ljude koji žive blizu tebe? Koliko oni zaista poznaju tebe?“

„Jučer je povijest, sutra je tajna, danas je dar.“

Julian Jessop, poznati umjetnik sa sigurnih 70 godina (nisu samo dame osjetljive na dob), kojemu je vrhunac karijere prošao prije nekih dvadesetak godina, namjerno ostavlja zelenu bilježnicu u lokalnom kafiću. U njoj se nalazi ispovijest o njegovom životu; njegovoj usamljenosti nakon smrti voljene žene Mary i sumnji da nikome neće nedostajati ukoliko zauvijek zaklopi oči. Bilježnicu pronalazi vlasnica kafića Monica, koju zaintrigira autor ispovijesti i njegova priča. Dok razmišlja kako bi mu mogla pomoći, dolazi do samog kraja u kojemu Julian poziva onoga tko je bilježnicu pronašao da nastavi sa zapisivanjem, te da ju proslijedi dalje.

Monica, koja očajnički želi vlastitu obitelj, prihvaća izazov – ni sama ne znajući zašto. Ispisuje svoju priču i ostavlja bilježnicu kako bi ju pronašao netko drugi. Jedan za drugim, lanac ljudi pronalazi se kroz vijugavu stazu bilježnice. Među njima su ovisnik i nekadašnji bankar Hazard, australski surfer Riley i kraljica društvenih mreža Alice. Spletom okolnosti, Monicin kafić postaje dom za ove različite duše koje polako, ali sigurno stječu međusobno povjerenje i naklonost, paze jedno na drugo i čak se, možda, zaljubljuju. Može li jedna mala bilježnica doista promijeniti nečiji život? Mogu li ispisane riječi na papiru stvarno napraviti razliku? Kako će se spojiti životi tih vrlo različitih osoba? Hoće li oni zapravo moći pomoći jedni drugima? Ili će miješanje onih koji su pročitali napisane priče nanijeti još više boli? „Što će se dalje dogoditi, ovisi o vama.“

„Od tajni se možeš razboljeti.“

Clare Pooley je i sama vodila svoju „bilježnicu“ – preko bloga The Sober Diaries u kojem je pisala o svojoj ovisnosti o vinu. Dugo se vremena uvjeravala kako činjenica da pije isključivo skupo i kvalitetno vino ne može značiti kako joj je ono potrebno da bi preživjela dan, no na kraju je ipak pokleknula pred time i odlučila se liječiti, te svoje iskustvo koje se ne može uljepšati filterima podijeliti sa svijetom. Bilježnica neizgovorenih stvari njezin je prvi roman i današnji razlog okupljanja. Hajdemo onda pričati o dojmovima.

Bilježnica neizgovorenih stvari svoj fokus usmjerava na usamljenost koja bi mogla proizaći iz života u velikom gradu, gdje je radnja i smještena, Londonu. Najčešći je scenarij takav da ste u tako mnogoljudnom gradu jednostavno broj i nitko vas zapravo ne poznaje; samo se rastopite u gomili. Međutim, London možemo preslikati u bilo koje mjesto na kugli zemaljskoj. Više ne razgovaramo sa svojim susjedima kao što se to nekada činilo, što znači da danas živimo prilično izolirane živote, iako smo u svakom trenutku „povezani“ i javno dijelimo svoje živote.

U svijetu u kojem se svi osjećamo, barem ponekad, nevidljivi i ranjivi, Bilježnica neizgovorenih stvari u prvi plan stavlja ideju da nitko nije sam na svijetu, već samo trebamo pronaći prave ljude. Naravno, to je lakše reći nego učiniti, ali to je priča koja ističe da nikada ne trebamo odustati od nade da ćemo jednog dana ostvariti sve svoje unutarnje snove, bez obzira na to koliko se oni činili nategnutima ili (ne)razrađenima. Jednostavno, ne bismo se nikad trebali predati.

„Svaka svjetlost ima sjenu, svaka snaga suprotnu snagu.“

Predvidljivo, u romanu dolazi do nesporazuma i povrijeđenih osjećaja, čak i u najboljim namjerama. Budući da je većina likova određeno vrijeme živjela usamljeničkim životima, ovi prvi pohodi na iskrenu vezu sa susjedima uključuju bolna otkrića koja nisu uvijek dobrodošla Monici, Julianu i ostalima. Nije uvijek lako niti ugodno ispričati nečiju priču, kao što Pooley govori u svom romanu. Neki likovi lažu s najboljim namjerama; drugi ne otkrivaju ono što su saznali u bilježnici; treći ne žele da istina izađe na vidjelo.

Morate priznati kako će vas naslov romana jednostavno pozvati na čitanje – tako je i mene zvao. Pokolebala sam se čitajući kratak sadržaj, no Julianova priča me oborila s nogu, kao i Monicina i Hazardova. Mislila sam da će mi Bilježnica neizgovorenih stvari biti jedno od najugodnijih čitanja ove godine. Međutim, radnja mi je nakon stotinjak stranica postala predvidljiva, a likovi plošni i bez duše. Ideja mi je bila fantastična, no priča izvedena previše slatkasto i predvidljivo za moj ukus. Možda bi u njoj više uživala da sam ju čitala na plaži uz koktel. Ovako ostaje kao knjiga sa zanimljivom idejom.

Što biste vi napisali u svoju bilježnicu?

Grickajmo knjige zajedno!