The Magpie Society

„Curiosity can be a tricky companion. It might lead you down paths that were covered up for a reason.“

AUTORI: Zoe Sug & Amy McCulloch

NAKLADNIK: Penguin

Zoe Sugg planetarno je popularno ime (barem u mojem svemiru). Ako ste ikada pogledali neki video s tematikom šminke, odjeće i mode općenito, morali ste naići na Zoe. Na svom YouTube kanalu (Zoella) okupila je milijune sljedbenika koji uživaju u gledanju šminke, odjeće i obuće koju je ona kupila ili dobila. Kako je njezina popularnost rasla, Zoe je napravila pravo malo carstvo; sve što je dotakla donosilo je novac, od njezinih beauty linija sve do knjiga. Toliko je bila popularna da je dobila svoju voštanu figuru u Madame Tuseauds. Ipak, popratio ju je jedan skandal. Kada je izašla njezina prva knjiga Cura na netu, optužena je da ona nije autorica knjige. U službenoj verziji njene izdavačke kuće stoji kako je Zoe Curu na netu napisala uz pomoć tima ljudi, ali se na koncu došlo i do njezinog ghostwritera. Vjerojatno zato u najnovijem serijalu na naslovnici stoje dva imena: Zoe Sugg i Amy McCulloch. Kako su podijelile pisanje? Vrlo jednostavno, svaka je bila zaslužna za svoju junakinju priče : Zoe za Ivy Moore – Zhang, a Amy za Audrey Wagner.

The Magpie Society smješten je u Illumen Hallu, engleskom internatu s tajanstvenom poviješću i veličanstvenim interijerom koji odgovara njegovim elitnim standardima. Kada u britanski internat dođe Amerikanka Audrey, shvaća da ništa neće biti kao prije.  „I`ve managed to go from a warm, inviting red-brick high school in sunny Georgia to what looks like a lame-ass version of Hogwarts on an isolated peninsula somewhere in the south of England, and in the worst weather I`ve ever seen.“ Odmah po dolasku saznaje da je ljeto prije početka školske godine učenica Illumen Halla, Lola Radcliff, pronađena mrtva u sumnjivim okolnostima na plaži sa tetovažom svrake na leđima.

Zbog Loline smrti Audrey ima osjećaj kako će ju prošlost iz Amerike ovdje uspjeti sustići. Zato se ne želi uplitati u šaputanja po školi, pa sama sebi obećava kako će se isključivo usredotočiti na školske zadatke i pokušati preživjeti godinu. Međutim, to se pokaže gotovo nemogućnom misijom kada shvati da će živjeti u Lolinoj sobi s cimericom Ivy, koja nije nimalo sretna što će sobu morati dijeliti s nekim, pogotovo ne sa nekom Amerikankom kojoj red, rad i disciplina nisu na pameti. Osim toga, čini da svi u školi samo pričaju o misterioznoj smrti, pogotovo nakon što su poslušali podcast koji otkriva kako je istraga o Lolinoj smrti vođena izrazito loše i kako postoji netko tko je bio s Lolom u njenim zadnjim trenutcima.

Ivy i Audrey ne mogu podnijeti jedna drugu, to su si odmah na početku jasno dale do znanja. Umjesto da pokušaju zajedno doći do odgovora, svaka iz svog kuta dolazi do neobičnog Društva svraka (moj stručni prijevod) koje djeluje unutar zidova škole. „The Magpie Society is an Illumen Hall institution. No one quite knows when it was founded, but for many decades, if anything was happening at the school that threatened its reputation or the safety of its students, they stepped in to sort it all out.“ Cimerice na koncu bivaju sve dublje uvučene u misterij Društva i Lolinog čudnog i strašnog ubojstva, te otkrivaju da je nešto opasno u srcu njihove naizgled savršene škole. „One for sorrow, two for joy, three for a girl, four for a boy, five for silver, six for gold, seven for a secret never to be told.“

„Nothing is heavy to those who have wings.“

The Magpie Society nudi mnoštvo kulturoloških referenci kako bi bio relevantan za prosječnog tinejdžera. Takve izraze posebno koristi Audrey; fraze kao što su Hogwarts, Igra prijestolja, Black Mirror, TikTok, Reddit, trolovi na Twitteru, Rightmove ili Google karte. Iako su izrazi „moderni“ i itekako u skladu s današnjim trendovima, postavlja se pitanje koliko će (i hoće li) knjiga biti relevantna za pet do deset godina. Hoće li moje dijete posegnuti za takvom knjigom i tupo gledati u opise i pitati me koji vrag je Igra prijestolja ili Black Mirror? Hoće li ju uopće htjeti čitati? Mislim da se odgovor nameće sam.

Zatim, postoji jedan detalj koji me je doslovce ubo (malo mi je čudna riječ, ali gospodin Microsoft Word kaže kako je sve u redu) u oko. Lolini roditelji besramno su bogati (uostalom, kao i svaki roditelj koji je odlučio dijete upisati u Illumen Hall – osim onih koji primaju stipendiju), pa su odlučili napraviti novčanu donaciju školi kako bi se napravio bazen koji će nositi njeno ime. Bazen? Nakon što se utopila? Dobar potez autorica. Ne.

Zoe i Amy u radnju su ubacile i pitanje seksualne orijentacije, no ona nije bila relevantna za radnju. Tako imamo učenike koji su „nadzornici“ ostalim učenicima – „head girl“ i „head boy“. Roman nudi objašnjenje kako se netko izborio da nose bedž „head student“. Stvarno, koga briga? S obzirom da taj podatak ne znači apsolutno ništa za događaje u romanu, odgovor je apsolutno nikoga. Također, gotovo svakom liku je uz opis pridružena i njegova seksualna orijentacija. Sve bi to bilo super kada bi njihova orijentacija imala bilo kakve veze s radnjom. Ovako se svelo na čisto popunjavanje stranice i „začinjavanje“ radnje likovima koji nisu „tipično“ heteroseksualni. Autorice su na prilično banalan način provukle i pitanje feminizma u kojemu su dali opis djevojke koja ne brije dlake na tijelu kako bi dokazala da se žene ne moraju (i ne trebaju) pridržavati društvenih očekivanja.

„All we can do is keep trying to do better. And we also have to give ourselves permission to live our own lives.“

The Magpie Society roman je koji u svojoj suštini postavlja scenu, bez nekih velikih pomicanja u radnji. Priča je sama po sebi nedorečena i završava bez ikakvog zaključka – ipak, kraj je donio koliku – toliku napetost tako da moj opsesivno kompulzivni poremećaj mora vidjeti kako će priča završiti. Ja ne moram. Ali, OKP pobjeđuje.  

ZAUSTAVITE SE S ČITANJEM AKO NISTE PROČITALI THE MAGPIE SOCIETY!

Audrey i Ivy odlučne su u namjeri da uhvate ubojicu svoje kolegice Lole Radcliffe, ali se nađu usred još jednog misterija kada Clover, prijateljica koja je snimala podcast o Lolinoj nesreći i koja se nalazila nadomak važnom otkriću, iznenada nestane. Njihov jedini trag je tajanstvena pozivnica koju je ostavilo zagonetno Društvo svraka (još uvijek moj stručni prijevod). Kako vrijeme ističe, a policija se ne čini previše zauzeta slučajem, Audrey i Ivy moraju dublje nego ikad zaroniti u mračne tajne koje Illumen Hall skriva.

Što god da napravile, čini se kako je netko uvijek korak ispred njih. Da bi otkrile što se zaista dogodilo i pobijedile u ovoj mračnoj igri svraka i sjena, Audrey i Ivy moraju početi pisati nova pravila, koja se neće svima svidjeti.

„And, where there`s history to be buried, there are normally stories too.“

S obzirom da me se The Magpie Society nije previše dojmila, te sam uzela Two for Joy samo što je završila s nedovršenom radnjom, iznenadila sam se jer se način pisanja autorica za nijansu poboljšao. No, radnja je, nažalost, i dalje jednako nespretna i neuredna kao u prvoj knjizi. Two for Joy u sebi sadrži toliko događaja koji bi mogli ispuniti još najmanje dvije knjige. Ipak, nijedan od tih događaja nije spretno izveden. Događa se toliko toga, svako poglavlje predstavlja konstantno trčanje glavnih likova od jednog do drugog otkrića bez dovoljno prostora za procesuiranje ili konteksta. Niz naizgled šokantnih prevrata nije zamjena za dobar zaplet ili tempo. Također, takav način pisanja nije stvorio napetost u čitanju.

Ipak, Two for Joy ima jedan plus od mene – kraj mi je bio fantastičan! Doduše, kada otkrijete kraj, shvatit ćete da su autorice ispale u potpunosti kontradiktorne, rušeći sve što su pokušavale izgraditi unutar dvije knjige. No, kraj kao kraj (ako izuzmemo sve moguće nedostatke i rupetine u priči) mi je bio neobičan i zanimljiv. Nisam ga uopće očekivala. No, budimo realni, od nastavka nisam apsolutno ništa očekivala.

Da se mogu vratiti u prošlost, svakako bi preskočila knjigu. Ipak, knjizi dajem solidnu trojku. Dva su razloga, a nijedan nema veze s radnjom i stilom pisanja. The Magpie Society čitala sam na engleskom i nisam muku mučila s jezikom! Roman vrvi jednostavnim rečenicama koje svaki prosječni čitatelj koji nije aktivno vježbao engleski godinama može bez problema razumjeti. Drugi je razlog isključivo sentimentalan: podsjetio me na razdoblje bez brige i pameti kada sam previše vremena provela gledajući Zoe što je sve kupila na Asosu. Onda od te trojke oduzmite moja dva razloga i dobijete realnu ocjenu. Eto. Toliko od mene.

Kada jednom započnete serijal, morate li ga dovršiti pod svaku cijenu?

Grickajmo knjige zajedno!