AUTOR: Slavenka Drakulić
NAKLADNIK: V.B.Z
„Strah je divlja životinja koju treba pokoriti i učiniti poslušnom.“
Slavenka Drakulić jedna je od mojih omiljenih hrvatskih autorica. Da, to mogu reći nakon što sam pročitala samo tri njene knjige: Nevidljivu ženu, Milevu Einstein i Optuženu. Njezin stil pisanja, teme kojima se bavi za mene su fantastične, gotovo čudesne, iako se ni u jednom segmentu ne bavi laganim i sretnim temama. Njena su djela puna tuge, patnje, mržnje i prezira. „Zašto uvijek drugi moraju uništiti ili probuditi život u meni, kao da sam samo neživa tvar koja čeka svog tvorca da mu udahne život?“
Ipak, dugo je vremena prošlo otkako sam ju posljednji put imala u rukama. Uvijek je bila tu negdje, ali nikako da se svjesno odlučim uzeti ju i uploviti u njen svijet tuge. Srećom, book club je tu uskočio i oslobodio mi mjesto za Optuženu.
„Dijete nije dovoljno jaka poveznica između dvoje ljudi.“
Djevojčica sjedi na hodniku hotela dok se mama i tata zabavljaju u sobi. Djevojčica zna kako treba biti sretna jer ju je mama povela sa sobom i da ni pod koju cijenu ne smije reći baki gdje su bile jer mama više ne živi s tatom. „One ne znaju da su tajne odraslih drugačije od dječjih i da se nikada, baš nikada ne smiju odavati, čak ni kad te zatvore u mračnu smočnicu ili u podrum. Ili kad te istuku remenom.“ Njih dvije sada žive s bakom i djedom u stanu, a oni imaju jasna pravila. Njen tata nije dobar čovjek. Njena mama svejedno voli tatu, ali mora naučiti djevojčicu držati jezik za zubima.
Mama uistinu voli djevojčicu. Ipak, neke stvari ju mora naučiti. Šamar, udarac, vika, zaključavanje samo su jedan od načina za pokazati kako uvijek mora držati jezik za zubima i slušati mamu. Svi su protiv nje i čovjeka kojeg voli, a djevojčica joj može biti samo vrijedan saveznik. Saveznik vrijedan nasilja. „Ja sam bila njezino jedino vlasništvo, jedino u što se mogla zakleti.“
Bol koju je djevojčica osjećala bila je znak normalnosti, ljubavi. Bol koju joj je majka nanosila bila je zapravo znak pažnje, razlog njena postojanja. „Bile smo osuđene jedna na drugu i nijedan živi čovjek nije dopirao do nas.“ Nasilje je bilo njena normalnost. Morala je proučiti opasnost, pokušati ju predvidjeti, nastojati izbjeći. Ako to nije bilo moguće, šutke je podnosila sve. Iznad svega, najbitnije je bilo kontrolirati emocije. Malo Derište. Nesreća. Idiotkinja. Glupača. Autistična glupača. „Svima bi bilo bolje da te nema. Ali što ja mogu kad sam već tu?“
„Ništa ionako ne ovisi o nama.“
Zašto je ova knjiga tako šokantna? Zlostavljanje u obitelji toliko je česta stvar da se ljudi nad tim više ne zgražaju, nego ga doživljavaju kao dio svakodnevice. Poslušaju vijest na televiziji, pročitaju na mobitelu i prebace dalje. Misao se zadrži trenutak ili dva, a zatim slijedi nešto bolje, zabavnije, veselije. Drakulić je, pak, u fokus stavila majku koja zlostavlja vlastito dijete u svijetu gdje je „normalno“ da je muškarac zlostavljač. Majka, zlostavlja svoje dijete.
Ja sam ti dala život, ja ti ga mogu i uzeti. Koliko moći ima ta rečenica. Da, istina je da su nam majke dale život, ali odakle pravo na oduzimanje istog? Kada je bilo koji roditelj dobio tu moć? Bez obzira na spol, kako ijedan roditelj može dignuti ruku na vlastito dijete? Kako mu može svjesno nauditi i nanijeti bol, opet i opet i opet? Kako je to uopće moguće?
„Strah te pretvara u žrtvu, u plijen.“
Iako je većina nas čitala knjige slične tematike, svejedno smo si postavljale to pitanje. Nismo mogle vjerovati kako je moguće zlostavljati vlastito dijete, bile majke ili ne. Ocjene su bile visoke za ovu tešku tematiku, dovodeći nas do zasad najviše ocijenjene knjige sa 4,35 (meni je bila za čistu peticu).
Grickajmo knjige zajedno!
Comments