AUTOR: Slavenka Drakulić
NAKLADNIK: Fraktura
„Čini mi se da otkrivam novu dimenziju postojanja. Istovremeno postojim i ne postojim jer sve više…blijedim.“
Ako ste čitali moju recenziju Sluškinjine priče, onda znate kako me je u knjizi najviše oduševio pogovor kojeg je napisala Slavenka Drakulić. Otkako sam ga pročitala, rekla sam si kako ću nabaviti i pročitati sve njezine knjige, počevši od Mileve Einstein.
Kako sam ja o tome aktivno razmišljala, Fraktura je na svojim stranicama objavila kako puštaju u pretprodaju novu knjigu Slavenke Drakulić, Nevidljiva žena. Ne moram vam ni reći da sam ju odmah naručila (već znate priču sa Nordijskom mitologijom). Nisam čak ni čitala opis knjige.
Kada je došla, bila sam jako sretna, ali zbog mojeg laganog opsesivno – kompulzivnog poremećaja, nisam ju mogla odmah čitati, jer sam već imala svoj zadani plan i program čitanja. Nisam pročitala opis na poleđini ni kad je knjiga došla.
No, kad sam ju napokon uhvatila u ruke, okrenula sam ju na poleđinu i iznenadila se tematikom. „Zašto su danas, u suvremenom društvu koje ruši sve tabue, samo starost i starenje teme o kojima je gotovo zabranjeno govoriti? Postajemo li sa starošću nevidljivi, što se događa s našim tijelima, s našim odnosom prema drugima i, još važnije, odnosom drugih prema nama? Mreže koje pletemo cijeloga života odjednom postaju tanke i krhke. Šesnaest priča u novoj knjizi Slavenke Drakulić Nevidljiva žena pripovijeda o međuljudskim odnosima, o relacijama između roditelja i djece, o odlascima, nestancima, zaboravnosti, bolesti, sramu i boli, o najdubljim osjećajima o kojima se ne usuđujemo progovarati.“
Tema me je stvarno iznenadila, jer nisam čitala skoro ništa o temama koje se bave starijom populacijom (neću računati Čovjeka zvan Ove).
„Zašto nam majke ne govore o tome kako se tijelo s godinama mijenja, kako se ljepota srozava, o osjećaju gubitka i srama?“
Kako sam medicinska sestra, na fakultetu smo se puno bavili starijom populacijom, jer ljudi danas puno duže žive. Pisali smo brojne seminare, imali brojne kolegije na tu temu, te sam uvijek tome pristupala s isključivo stručne strane, bez nekakvih emocija.
Moram reći kako je ovo prva knjiga za koju nisam vodila bilješke otkako vodim blog. Jednostavno sam ju počela čitati i pomislila kako mi za ovu knjigu papir i olovka sa strane neće biti potrebna. Zaista je bilo tako. Knjiga je pisala vrlo jednostavno, naizgled nepovezanih priča, koje su na prvu vezane samo tankom niti.
„Je li starost, čak i kad nema bolesti, samo neprekidni niz poniženja koji prati sve veća ravnodušnost?“
Realno, starijih osoba ima više nego mladih, te bi se prema tome trebali prilagođavati njima, ali se to nažalost ne događa. Starije osobe se baca, zaboravlja i odbija. Oni više nisu ni za što. Samo su smetnja.
„Kreće se kao da te nema, kao da će proći kroz tebe cijelim tijelom, a ne samo pogledom. Ipak, u posljednji trenutak zaobilazi te kao da mu se na putu ispriječio neodređeni objekt, smetnja, živa prepreka. Ja sebe nisam prepoznala i to je već dovoljno strašno, ali sad me i drugi ne vide! Postala sam prepreka, samo to. A to je tek početak. Početak čega? Pa…,da ljudi gledaju kroz mene. Ili, ako im se pogled zadrži na meni, da osjetim njihovo sažaljenje, ponekad rekla bih i gađenje. Osjećam se sve više nevidljivom, kao da nestajem. Da, naravno da postojim, ali što to znači kad od drugih ne dobivam potvrdu svojeg postojanja?“
Imamo li dovoljno razumijevanja za starije osobe? Shvaćamo li uopće što znači starost?
Comments