Mussolinijev kanal

„Priče ne smišljaju autori, one kruže zrakom i čekaju nekoga tko će ih uhvatiti.“

AUTOR: Antonio Pennacchi

NAKLADNIK: Algoritam

Mussolinijev kanal Antonija Pennacchija povijesni je roman koji isprepliće osobne i političke narative, nudeći nam prozor u burnu povijest Italije tijekom prve polovice 20. stoljeća. U središtu Mussolinijevog kanala višegeneracijska je obiteljska saga koja se usredotočuje na obitelj Peruzzi iz regije Veneto. Roman prati njihovu prisilnu migraciju u Pontinske močvare, područje južno od Rima, isušeno i kolonizirano pod fašističkim režimom Benita Mussolinija kao dio velikog poljoprivrednog eksperimenta.

Obiteljski patrijarh, Pericle Peruzzi, središnja je figura koja pokreće radnju. On je vrijedan, pragmatičan čovjek koji vjeruje u Mussolinijevu viziju napretka i vidi projekt rekultivacije kao priliku poboljšavanja imetka svoje obitelji. Kako se obitelj smješta u novo okruženje, fokus se pomiče na mlađu generaciju, gdje unutarnji sukobi odražavaju šire društvene i političke promjene vremena. Dante, jedan od Periklovih sinova, igra ključnu ulogu dok se bori s utjecajem režima. Dante je istovremeno zaintrigiran obećanjima fašizma - njegovim osjećajem za red i mogućnosti - i uznemiren njegovom autoritarnom prirodom. Dok je njegov brat Dante uvučen u obećanja režima, Adelchi ostaje skeptičan, oprezan s obzirom na cijenu koju bi obitelj - i država - mogli platiti za Mussolinijevu viziju. Dok Italija ulazi u Drugi svjetski rat i plima povijesti počinje se okretati protiv Mussolinija, obitelj Peruzzi suočava se sa sve težim izborima. Početna obećanja režima o prosperitetu ustupaju mjesto razočaranju, a obitelj se mora suočiti sa surovom realnošću rata, političkih preokreta i osobnog gubitka.

Priča se proteže kroz nekoliko desetljeća, fokusirajući se na to kako se obitelj prilagođava životu na novoj zemlji i kako su je oblikovali glavni povijesni događaji tog vremena, uključujući sudjelovanje Italije u Prvom svjetskom ratu, uspon Mussolinija i fašizma te utjecaj svjetskog rata na naciju.

„Što više ustrašenih ljudi te okružuje, to se ti više bojiš.“

Pennacchijev narativ izmjenjuje se između osobnih priča—ispričanih s mješavinom humora, ironije i duboke empatije—i širih povijesnih događaja, stvarajući priču koja otkriva ljudsku stranu talijanske složene prošlosti. Iako roman duboko zadire u fašističko razdoblje, izbjegava pojednostavljene prosudbe i umjesto toga daje nijansiran prikaz načina na koje je obične Talijane utjecala Mussolinijeva vladavina, bilo da su je podržavali, protivili joj se ili jednostavno pokušavali preživjeti unutar nje.

Likovi u Mussolinijevom kanalu živahni su, složeni i duboko povezani s temama romana o identitetu, preživljavanju i povijesnim promjenama. Jedna od ključnih figura u obitelji je Periklo Peruzzi, odlučni i pragmatični patrijarh. Perikle je čovjek oblikovan teškoćama i ambicijom, duboko uložen u uspjeh Mussolinijeva projekta melioracije. Periklova žena, Armida, tiša je, ali jednako važna prisutnost u romanu. Ona je emocionalna okosnica obitelji, simbol izdržljivosti i odanosti.

Mlađa generacija obitelji Peruzzi daje veliki dio unutarnjeg sukoba i emocionalne dubine romana. Među njima je Dante, jedan od Periklovih sinova, istovremeno je fasciniran prilikama koje fašistički režim naizgled nudi i sve više zazire od njegove autoritarne prirode. Drugi važan lik je Adelchi, Danteov brat, čiji život ide drugačijim putem od ostatka obitelji. Refektivniji i promišljeniji od neke svoje braće i sestara, Adelchi predstavlja tišu, introspektivnu stranu obiteljske priče. Leda, jedna od sestara, ističe se svojom snažnom neovisnošću i odlučnošću. Za razliku od njezine braće, koja su izravnije uključena u političke i poljoprivredne napore tog vremena, Ledin lik više je fokusiran na osobne i kućne izazove s kojima se suočava kao žena u tradicionalnom, patrijarhalnom društvu.

Jedna od najzanimljivijih značajki romana je njegov narativni glas, koji se mijenja između perspektive prvog i trećeg lica. Pripovjedač, čiji je identitet pomalo dvosmislen, ali vezan uz obitelj Peruzzi, obraća se izravno čitatelju, gotovo poput pripovjedača koji prepričava obiteljsku predaju za stolom. Teškoće obitelji Peruzzi značajne su - siromaštvo, rat, politički sukobi - ali se često pripovijedaju sa suhim smislom za humor. Pennacchi ne slijedi izravan kronološki red; umjesto toga, on se kreće kroz različita vremenska razdoblja, često skačući na ranije generacije ili nudeći digresije u obiteljsku povijest. Pennacchijev ton često je kritičan. Njegovo pisanje razotkriva proturječnosti Mussolinijeve vizije, posebice u jazu između propagande režima i surove stvarnosti života u Pontinskim močvarama.

„Mit je mit i nikada se ne provjerava. Važno je samo ono što mit kazuje.“

Mussolinijev kanal u stvarnom životu povijesni je i inženjerski projekt koji je odigrao ključnu ulogu u transformaciji talijanskih Pontinskih močvara, jednom od najambicioznijih pokušaja melioracije zemljišta koje je poduzeo fašistički režim Benita Mussolinija 1930-ih. Kanal je, zajedno s cjelokupnom melioracijom, bio dio Mussolinijeve vizije modernizacije i jačanja Italije, kako poljoprivredno tako i društveno. Stoljećima je ovo područje haralo stajaćom vodom, raširenom malarijom i bilo je uglavnom nenastanjivo. Napori za isušivanje močvara ulagani su još u rimsko doba, ali nitko nije uspio transformirati zemlju u velikim razmjerima.

Mussolini je namjeravao proširiti talijansku poljoprivrednu proizvodnju pretvarajući močvarno, neproduktivno zemljište u plodno poljoprivredno zemljište. To je bio dio njegovog šireg cilja postizanja prehrambene samodostatnosti za Italiju. Isušivanjem močvara režim se nadao eliminirati malariju, smrtonosnu bolest koja je bila široko rasprostranjena u Italiji, osobito u ruralnim područjima. Projekt je služio kao simbol sposobnosti fašizma da osvoji prirodu, modernizira zemlju i poboljša živote običnih Talijana.

Mussolinijev kanal bio je jedan od ključnih infrastrukturnih elemenata projekta rekultivacije. Bio je to veliki odvodni kanal sagrađen za odvođenje vode iz močvara u more. Taj je kanal, zajedno s mrežom manjih kanala, nasipa i crpnih stanica, omogućio isušivanje natopljenog tla, što ga je učinilo pogodnim za poljoprivredu. Bio je to inženjerski izazov koji je uključivao ne samo isušivanje vode, već i održavanje kontrole nad razinama vode tijekom cijele godine, budući da je područje bilo sklono poplavama. Izgradnja Mussolinijevog kanala započela je kasnih 1920-ih, a glavnina radova dovršena je do sredine 1930-ih. Tisuće radnika, od kojih su mnogi bili radnici sa sjevera, sudjelovali su u fizički zahtjevnom zadatku jaružanja kanala, izgradnje brana i izgradnje cesta kako bi to područje učinili pristupačnim. Napori su bili radno intenzivni i opasni, budući da je malarija još uvijek harala u ranim fazama projekta, a mnogi su radnici umrli prije nego što su močvare potpuno isušene.

Mene je Mussolinijev kanal u početku podsjećao na Istočno od raja Johna Steinbecka, iako su smješteni u različite zemlje i razdoblja. Oba su romana višegeneracijske obiteljske sage koje istražuju kako osobni izbori i povijesne sile oblikuju živote obitelji, osobito u kontekstu političkih i društvenih previranja. Obje obitelji traže novi početak, često vođene nadom i ambicijom, ali njihove su težnje ublažene surovom realnošću. Sama zemlja postaje središnji simbol u oba romana. Pontinske močvare u Italiji i dolina Salinas u Kaliforniji predstavljaju i potencijal za prosperitet i poteškoće u kroćenju prirode, budući da obje obitelji obrađuju zemlju kako bi stvorile budućnost za sebe. Međutim, kako je radnja odmicala, sličnosti su se pretvarale u razlike, pogotovo u stilu pisanja i toku radnje.

Iako je Mussolinijev kanal roman bogate teksture i zanimljiv, za mene je bio prilično težak zalogaj za čitanje. Česti vremenski skokovi, povratna sjećanja i digresije za mene su na momente jednostavno bili previše. Zatim, veliki broj likova. Obitelj Peruzzi je velika, i dok to daje romanu višegeneracijski opseg, nisam mogla pratiti tko je tko, na koji je način s kime povezan i koliko uopće ima godina. Naposljetku, povijesni kontekst je bogat, ali ponekad toliko prevladavajući, da mi se činilo da se ovdje ne radi o romanu, nego o nabrajanju povijesnih činjenica.

„Čovjek je osuđen gotovo vječno živjeti u krivu, a pritom je uvjeren da je u pravu.“

Rasprava je zapravo bila teška, kao i sama knjiga, jer nas je samo dvije pročitalo knjigu. Ostali su odustali, što također nešto govori o knjizi. Neke su preskočile zadnjih 30 stranica uvodnog dijela jer im je to bilo previše, dok im drugi dio i kraj knjige i ni nije bio tako loš. Najviše nam se svidjelo viđenje tih vremena, iz perspektive naroda, malo učenja povijesnih činjenica i na koji su se način stvarali gradovi. Fašizam i nije bio zamišljen kao nešto loše, prema knjizi ni nije bio, bilo je nekakvog reda koji je na kraju i svima pasao. Sve u svemu, zaključna je ocjena bila 4,0.

Kako je to otići trbuhom za kruhom?

Grickajmo knjige zajedno!