„Lakše je o nekim stvarima razgovarati, kad drugu osobu ne moraš gledati u oči.“
AUTOR: Abigail Dean
NAKLADNIK: Sonatina
Koliko se slučajeva obiteljskog nasilja mora dogoditi kako bismo prestali okretati glavu na drugu stranu? Koliko djece mora ostati s doživotnim traumama kako bismo reagirali na nasilje unutar obitelji?
„Svatko od nas vjeruje u ono što želi.“
Triler koji je osvojio svijet književnosti, Djevojčica A u manjoj mjeri govori o užasima koje su Alexandra (Lex) Gracie i njezina brojna braća i sestre pretrpjeli od ruku njihova oca, nego više o tome kakve su ih posljedice sustigle u odrasloj dobi. Lex je uspješna odvjetnica koja se nada da će svoje iskustvo iz „Kuće strave“ pretvoriti u nešto dobro. „A sada je grad poznat po nečem individualnom, a ne zajedničkom. Poznat je po nečemu okrutnom i sramotnom. No ne možete izbrisati prošlost, ne možete je ispraviti, nećete je se moći sjećati kao bolje nego što je bila. Treba je uzeti i iskoristiti.“
Djevojčica A, Lex, je pobjegla iz zatvora svog doma, izvukla svoju braću i sestre (sa pripadajućim slovima) iz noćne more zlostavljanja od strane roditelja, prikovane lancima za krevete, pothlađene, žedne i izgladnjele. „Djevojčica A. Djevojčica koja je pobjegla. Ako će se itko uspjeti oporaviti, to ćeš biti ti.“ Otac počini samoubojstvo kako ga ne bi uhitili, a majka (njegova odana pomoćnica) odlazi u zatvor, gdje na koncu i umire. Nakon bijega, braću i sestre posvojili su različiti ljudi, a njihove sudbine muku muče s pitanjem sreće. Svi su preživjeli, ali u kojoj mjeri? Po kojoj cijeni? Noah, koji je u to vrijeme bio beba, imao je sreću i odrastao nesvjestan svoje prošlosti. Ethan, najstariji je sin, dijete koje je svjedočilo najvećem broju trauma (ako ih se uopće može brojati) s traumom se nosi kapitalizirajući traumu svoje obitelji, pišući brojne članke i sudjelujući na brojnim raspravama. Gabriel je u svemu tome ostao u potpunosti izgubljen, a Delilah je odlučila (svjesno ili nesvjesno) ne pokazivati niti jedan znak dugotrajne traume. Iako nisu razgovarale od dana bijega, majka je upravo Lex namijenila kao izvršiteljicu oporuke, a osim nešto novca, svojoj djeci ostavila je i zlokobnu „Kuću strave“. Na Lex je da posjeti svoju braću i sestre i uvjeri ih da se odreknu svoga dijela kuće kako bi iz nje napravila društveni dom. Međutim, prije nego što se to dogodi, braća i sestre će zbog Lex morati proći kroz ožiljke koji su ih nepovratno obilježili i naučiti se nositi sa svojom prošlošću, svojim razlikama, tajnama koje kriju jedno od drugoga i svojim promjenjivim savezima.
„Uvijek moraš imati mjesto kamo možeš nekog odvesti.“
Abigail Dean nedvojbeno je nadarena književnica. Njezin stil pisanja je vješt, a njeni dijalozi su zanimljivi. Kao pripovjedač, Lex nikada ne pokušava pridobiti svoju publiku, niti se predstaviti kao odvažna ili hrabra. Njen ton je kontroliran; učinkovit, ali vrlo uznemirujući. No, ja sam se kao čitateljica kroz veći dio knjige nalazila na vrlo nesigurnom terenu jer autorica u svakom poglavlju odlučuje predstaviti likove, a da ih ne predstavlja. Ukupno sedam poglavlja, nazvanima po djeci, daje prikaz njihove traume. Pripovjedačica, Lex, zna tko su likovi, ali frustrirani čitatelj (čitaj Knjigožderonja) ne zna. Priča se ipak postupno spaja, ali roman je već skoro gotov prije nego što se to dogodi. Radnja Djevojčice A bila mi je zanimljiva, ali mi je trebalo jako puno vremena da stvarno uronim u knjigu. Čitanje mi je bilo ugodno, ali meni je osobno nedostajalo više detalja o obitelji. Narativni pomak iz prošlosti u sadašnjost događa se iznenada između odlomaka unutar poglavlja, te sam povremeno morala odlomke čitati ponovno kako bih shvatila u kojem se vremenu nalazim. Vraćanje u prošlost bilo mi je izuzetno zanimljivo, dok sam se sa sadašnjim vremenom prilično mučila.
Nažalost, Djevojčica A nije plod autoričine mašte; iako identična obitelj ne postoji, Abigail Dean inspiraciju je pronašla o obiteljima koji su zaista mučile svoju djecu. Najsvježiji primjer koji je poslužio za knjigu su David i Louise Turpin iz Kalifornije, koji su zlostavljali 12 od 13 djece, sve dok njihova sedamnaestogodišnjakinja nije uspjela pobjeći. Abigail Dean svojim me je roman podsjetila na Obrazovanu. Obiteljsko nasilje, religijski ekstremizam, posljedice koje se osjećaju svakog trenutka, svakog udahnutog daha. No, jedna je ključna razlika u njima – Djevojčica A plod je autoričine mašte s inspiracijom iz stvarnoga života, dok je Obrazovana istinito, proživljeno iskustvo Tare Westover. U tom nemilosrdnom dvoboju, prednost bih ipak dala Obrazovanoj, jer na savršen način isprepliće prošlost i sadašnjom, s odličnom karakterizacijom likova.
Kada ćemo postati dijelom boljeg društva?
Grickajmo knjige zajedno!
Kommentare