AUTOR: Vedrana Rudan
NAKLADNIK: VBZ
"U jednom trenutku, dobro, ne baš samo u jednom, svoju sam djecu doživjela kao krpelje koji će mi piti krv dok budem živa. Očajna, napisala sam priču misleći da je to samo moja priča. Kad tamo… Krpelji svuda oko nas.“
Kada sam pročitala ovaj opis, knjiga me je oduševila. Toliko mi je bio smiješan opis na poleđini knjige da sam ju progurala prije svih ostalih knjiga koje žarko želim pročitati. Kad sam ju donijela kući, muž mi je rekao: „čitaš Rudanicu?“. Mama mi je ponovila to isto pitanje. A ja onako, blesava, a tko je to?
Knjigu sam krenula čitati odmah nakon Odda i mraznih divova u vlaku, božićno raspoložena, vedra i vesela. Ponukana smiješnim opisom na poleđini knjige, uzela sam život bez Krpelja u ruke (izbor je bio između Nordijske mitologije, Coxa ili protok vremena, Žene iz snova i Luzera i onih drugih).
Svako malo pričamo o mojim krivim predodžbama vezanim za knjigu, pa ćemo malo i sada o tome. Ja sam mislila da će to biti roman o životu sa i bez krpelja. U svakom sam slučaju barem mislila kako će knjiga imati svoj početak i svoj kraj. Smisleni.
No, ovo je zbirka njezini priča, tematski podijeljenih u 3 cjeline: o muškarcima, o ženama i o djeci.
I sve bi to bilo u redu da priče imaju nekakvog smisla. Ja sam osoba koja ne zna apsolutno ništa o Vedrani Rudan, pa mi je velika većina stvari u knjizi bila iskreno zbunjujuća. Kako je podijelila priče u cjeline, čini mi se kako se izgubila cijela kronologija.
Tako je ona u jednom trenutku udana, u jednom razvedena, u jednom udovica, pa su djeca ovakva ili onakva. Meni je to bilo iscrpljujuće i zbunjujuće i u isto vrijeme kontradiktorno. Piše kako su muškarci užasni, pa ima muža. Kako se treba razvesti, pa je u jednom trenutku razvedena, a u drugom udana. Cjeline koje se odnose na žene i na djecu više nisam toliko ni pratila jer sam shvatila da to neću pohvatati.
Iz onoga što sam pročitala, ona se dotaknula skoro svake aktualne teme u Hrvatskoj. Koliko je stručna pričati o baš svakoj temi, ja iskreno ne znam.
Meni se osobno knjiga nije svidjela. Prvo, užasno je vulgarna. Smatram da se ne mora koristiti tolika količina vulgarnosti kako bi se postigla ista poanta teksta. To mi je užasno smetalo toliko da sam htjela što brže završiti knjigu. Knjigu sam pročitala u jednom danu, isključivo da bi završila s tom količinom vulgarnosti. Ne moram vam ni reći koliko su me pekle oči. Neopisivo.
Drugo, ispada da ni muškarci ni žene, a bome ni djeca ne valjaju. Muškarci su užasni, žene su užasne, djeca su užasna. Da, postoje grozni ljudi, postoje užasni ljudi, ali da su baš svi svi svi takvi, meni to apsolutno nema smisla.
„Bogati rađaju djecu dadiljama, siromašni sebi.“
Postojale su stvari u knjizi koje su mi bile jako smiješne i postojale su priče s kojima sam se apsolutno slagala. „Poruka koju šalju i ikone i mačkovi i mediji je zastrašujuća: ti si ono što na sebi nosiš. Kraće, ako nisi ikona ili ako se bar ne potrudiš da to postaneš, gubitnik si ili gubitnica. Zanemaruješ jedinu istinu našeg doba, vrijediš onoliko koliko vrijedi tvoja ambalaža. Jebeš pamet, jebeš talent, jebeš rad daleko od bljeskalica.“
No, s većinom ostalih stvari se nisam slagala. Nisu mi bile ni zabavne ni smiješne. Iskreno sam nakon pola priča ostala zbunjena. Nakon tolike količine vulgarnosti, osjećala sam se loše i htjela sam što prije uzeti doslovce bilo što u ruke samo da se maknem od ove knjige.
Kao što je i sama Vedrana Rudan napisala na poleđini: „Krpelj sam i ja koja mislim da ću, ako vam se ovom knjigom napijem krvi, postati sretna krpeljica.“ Uspjela je, popila mi je puno krvi. I svu tekućinu iz očiju.
Koja je knjiga vaš krpelj?
Grickajmo knjige zajedno!
Comments