„Odgovornost nikad nije laka.“
AUTOR: Kit de Waal
NAKLADNIK: antipod
Radnja romana Zovem se Leon smještena je u rane 1980-te, ispričana kroz perspektivu djeteta kojemu ništa ne može promaći. „Zašto si tako prokleto znatiželjan? Ha? Uvijek se šuljaš, uvijek prisluškuješ.“ Pripovjedač je osmogodišnji Leon, a roman počinje rođenjem njegovog mlađeg brata Jakea. Umjesto da uzme u naručje dijete koje je upravo rodila, Carol napušta bolničku sobu kako bi popušila cigaretu. To će biti prvi (ali nikako ne i posljednji) put da Leon ostaje sam s Jakeom.
Kad Carol doživi živčani slom i padne u katatonično stanje koje traje danima, Leon pokušava preuzeti brigu o sebi i malom Jakeu. Iako se Leon najviše trudi oko Jakeove dobrobiti i u isto vrijeme pokušava zaštititi svoju mamu, dođe dan kada novca više nema. Njegova mama danima nije izašla iz kreveta. Prljavih pelena ima posvuda i ništa nije ostalo za jelo. Kad zamoli tetu Tinu da im i ovaj put posudi nešto novca, ona poziva socijalnu službu, a njega i brata daju u udomiteljstvo. „Želimo da budeš sretan, Leone. Stvarno to želimo, ali to znači da se i ti moraš potruditi da se lijepo ponašaš.“ Leon je odlučan spasiti ga od svake boli i zaslužiti njegov blistavi dječji smijeh u svakoj prilici. Ali Leon ne kontrolira ovaj svijet u kojem odrasli govore jedno, a misle drugo.
Braća dolaze kod udomiteljice Maureen, no njihovo zajedništvo ne traje dugo. Jakea usvoji druga obitelj, a Leon ostaje sam kod udomiteljice, bez mlađeg brata kojeg toliko voli i kojeg se toliko trudio zaštititi. „Stalno ispitujem i ispitujem, ali vas je samo briga za sebe. Meni svi nešto kradu.“ Leonu je oduzeto sve što mu je dragocjeno; njegove igračke Action Man (već je skupio pravu kolekciju), njegov dom, njegova mama i njegov brat. Svijet se čini krajnje nepravednim, pa on tu i tamo uzme 20 ili 50 penija. „Nemojte ništa govoriti zato što neću slušati. Nitko ne sluša mene, pa ni ja neću slušati nikog drugog.“
Jake je, naravno, od početka imao velike šanse za posvojenje – ipak je tako malen, a Leon već tako veliki. No, postojala je još jedna olakotna okolnost – njegova mama i Jake bili su bijelci, dok je Leonov tata bio crnac. Zbog boje kože šanse za pronalazak roditelja bile gu gotovo minimalne. „Leon točno zna svaku riječ koju će mu izgovoriti. Zna da će lagano nakrenuti glavu prvo udesno, a onda ulijevo i da će govoriti polako, koristeći dječje riječi jer misli da je Leon glup, ali koje god riječi da socijalni radnici koriste, one sve znače jedno te isto.“
Zovem se Leon napisan je u prozi koja oponaša jezik devetogodišnjaka i neprimjetno se kreće između sadašnjeg i prošlog vremena. To je roman koji je vrijedan čitanja i koji se bavi pitanjima relevantnim za svijet u kojem danas živimo. De Waal vješto oživljava odrasle likove kroz perspektivu dječjeg protagonista jer je dugi niz godina radila na području obiteljskog i kaznenog prava te napisala priručnike za obuku o udomiteljstvu i posvojenju. Zbog toga je uspjela biti zaista autentična u dirljivom i promišljenom debitantskom romanu.
Leon je vrlo simpatičan lik, a čak i kada je nestašan ili pomalo zločest, uvijek smo upućeni u njegove misli, pa razumijemo odakle dolazi njegov bijes i frustracija. To je definitivno ljubavna priča - nekoliko ljubavnih priča. Riječ je o ljubavi majke prema svojoj djeci, ljubavi dviju sestara, ljubavi stranaca prema djetetu i na kraju ljubavi jednog brata prema drugom. Također, radi se o gubitku i prihvaćanju. Teško je ne osjećati veliku simpatiju prema Leonu, ranjivom djetetu koje sve preuzima na svoja malena leđa.
Jako sam uživala u knjizi, iako nisam sigurna da je uživanje sasvim ispravna riječ jer je čitanje ponekad bilo prilično mučno i uznemirujuće. Leon je kao lik potpuno uvjerljiv – način pisanja vas mami u njegovu glavu i njegovo srce, sve dok ne osjetite bol od svakog prekršenog obećanja koje Leon hrabro podnosi.
Vjerujte mi na riječ, uz knjigu će vam trebati i paket maramica. Možda i nekoliko. U svakom slučaju, pripremite se na suze.
Prema podacima Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike u različitim je domovima smješteno 780 djece, a 2246 ih je u udomiteljskim obiteljima. Ukupno nešto više od 3000 djece. „…socijalna radnica sve zapisuje u spis jer socijalni radnici moraju znati datum kad ljudi viču i datum kad ljudi dolaze u posjet i datum kad oduzimaju djecu.“ Ipak, samo je kod dvjestotinjak "utvrđena dobrobit za posvojenje".
Zašto? Zašto? Zašto? Zašto?
Postoji svega nekoliko knjiga koje su me slomile. Zovem se Leon je jedna od njih zato što sam jednog takvog dječaka upoznala kada je imao 7 godina. Okarakteriziran kao problematičan, svadljiv i agresivan taj je dječačić samo htio svoje mjesto pod suncem. Djeca su ga zezala jer živi u domu i jer nema mamu i tatu. Bježao je iz škole kako bi mogao posjetiti brata u drugom domu. Da, i njih su razdvojili. Razdvojili su ih iako je on čuvao svog malog bracu ispod stola dok se mama i tata fizički obračunavali. Što je najgore od svega, taj je hrabri dječačić svoju situaciju doživljavao kao nešto što se svakome može dogoditi u životu. Iako ne postoji više način da saznam što se dalje dogodilo, često pomislim na njega i njegovog brata. Leon iz romana je za mene bio upravo taj dječačić, to hrabro dijete koje je moralo prerano odrasti i vidjeti koliko svijet može biti ružan. Dječačiću, nadam se da si dobro.
Postoji li knjiga koja vas je slomila?
Grickajmo knjige zajedno!
