Zemlja opstaje

„Nikad se ne dogodi ono što očekujete; nešto vam se uvijek prikrade s leđa.“

AUTOR: George R. Stewart

NAKLADNIK: Zagrebačka naklada

Što kada kraj svijeta bude… pomalo dosadan?

Postoje knjige koje vas od prve stranice zgrabe za vrat i ne puštaju do samoga kraja. A postoje i one koje vas natjeraju da nekoliko puta provjerite koliko vam je još ostalo do kraja, pitajući se: "Hoće li se sada napokon nešto dogoditi?" Upravo je takva bila Zemlja opstaje Georgea R. Stewarta, klasik postapokaliptične književnosti iz 1949. godine. Roman koji je inspirirao brojne kasnije autore i često se navodi kao jedan od najvažnijih naslova ovog žanra. Možda smo upravo zbog toga ušli s velikim očekivanjima. A očekivanja su ponekad najveći neprijatelj uživanja u knjizi.

Jedna misteriozna bolest gotovo u potpunosti izbriše čovječanstvo. „Bolest je po simptomima nalikovala na svojevrsne superospice. Nitko nije siguran iz kojeg je dijela svijeta došla; uz pomoć zračnog prometa buknula je gotovo istovremeno u svim središtima civilizacije, prestigavši sve pokušaje karantene.“ Među rijetkim preživjelima nalazi se Ish, mladi student geografije, koji se nakon oporavka vraća u svijet koji više ne prepoznaje. Gradovi su prazni, promet je stao, priroda polako počinje vraćati ono što je čovjek stoljećima osvajao. „Nagrada, sam život, pripast će onome s najoštrijim umom, najpouzdanijim udovima i najjačom čeljusti, koji se najbolje može prilagoditi novom načinu života i koji si u drevnoj konkurenciji divljine može osigurati sredstva za život.“

Na prvu sve zvuči kao savršen uvod u napetu priču o preživljavanju. Očekujete potragu za drugim ljudima, borbu za resurse, pokušaj obnove društva i stvaranje neke nove civilizacije. No Stewart ima potpuno drugačiji plan. Umjesto akcije dobivamo svakodnevicu. Umjesto velikih zapleta – promatranje života. Umjesto heroja koji spašava svijet – čovjeka koji pokušava pronaći svoje mjesto u njemu.

I upravo tu leži najveća posebnost, ali i najveći izazov ove knjige.

Gdje je nestala akcija?

Svijet je praktički krenuo od nule, a likovi kao da nisu osjećali potrebu ponovno graditi ono što je izgubljeno.

Kada nestane struje? Dobro, snaći ćemo se.

Kad nestane vode? Malo ćemo žaliti i nastaviti dalje.

Hrane ima dovoljno jer su ostale konzerve pa se nitko pretjerano ne trudi razviti poljoprivredu ili osmisliti održiv način života. Vrijeme prolazi, generacije se mijenjaju, ali osjećaj stagnacije ostaje.

„Genija je sposobnost prepoznavanja onoga što nije tamo.“

Ish je bez sumnje središte cijele priče. „Ponekad volim biti sam, prijeko mi je potrebno da pobjegnem od svih briga suživota s ljudima.“ Inteligentan je, obrazovan i sklon promišljanju svijeta oko sebe. Kao student geografije, promatra promjene koje se događaju ne samo među ljudima nego i u prirodi, pa često djeluje više kao kroničar nego kao glavni junak. Umjesto da preuzima ulogu vođe koji će obnoviti civilizaciju, on promatra, analizira i prilagođava se novim okolnostima.

Veliku ulogu ima i Em, žena koju Ish upoznaje nakon katastrofe. Ona unosi toplinu i osjećaj normalnosti u svijet koji se raspao. Za razliku od Isha, koji često razmišlja o prošlosti i mogućnosti obnove civilizacije, Em djeluje prizemljeno. Njezina snaga nije u velikim idejama nego u stvaranju doma, obitelji i osjećaja pripadnosti.

Kako se zajednica polako širi, upoznajemo i druge preživjele, od kojih svaki simbolizira drugačiji način suočavanja s novim svijetom. Neki pokušavaju zadržati stare navike, drugi ih vrlo brzo napuštaju, a mlađe generacije odrastaju bez ikakvog sjećanja na civilizaciju kakvu su poznavali njihovi roditelji. Upravo su ta djeca možda i najzanimljiviji dio romana jer pokazuju koliko se brzo gubi kolektivno znanje. Ono što je jednoj generaciji bilo sasvim uobičajeno, sljedećoj postaje potpuno nepoznato. Međutim, većina likova ostaje više simbol nego stvarna osoba. Stewart ih ne razvija kroz duboke emocije, unutarnje sukobe ili složene odnose, nego ih koristi kako bi prikazao različite reakcije na propast civilizacije.

Stewart piše vrlo smireno, gotovo dokumentaristički. Njegovi opisi prirode i prolaska vremena često su ljepši od samih događaja. Zemlja je zapravo glavni lik ovog romana. Dok čovjek polako nestaje, priroda nastavlja svoj ritam potpuno ravnodušna prema našim planovima, tehnologiji i civilizaciji. „Kad je riječ o čovjeku, nema razloga vjerovati da dugoročno može izbjeći sudbinu ostalih stvorenja, a ako postoji biološki zakon plime i oseke, čovjek se trenutno nalazi u izrazito opasnoj situaciji. U deset tisuća godina njegova populacija raste usprkos ratovima, pošastima i gladi. To povećanje broja jedinki sve je brže i brže. Biološki gledano, čovjek je predugo igrao na istu kartu.“

To je možda i najveća poruka knjige.

Ne opstaje čovjek.

Opstaje Zemlja.

Ukoliko volite brze trilere ili dinamične postapokaliptične romane mogli biste se razočarati. Ali ako vas zanima filozofska strana pitanja što ostaje nakon čovjeka, ovaj bi vas roman mogao ugodno iznenaditi.

Kao i mnogo puta dosad, najzanimljiviji dio bio je naš razgovor nakon čitanja. Počeli smo razmišljati kako bismo se mi ponašali kada bismo se jednog jutra probudili i otkrili da je većina čovječanstva nestala. Prvih nekoliko dana možda čak ne bi bilo toliko strašno. Struja bi još neko vrijeme radila, vode bi bilo, internet možda također. Mogli bismo pokušati pronaći druge preživjele, povezati se i organizirati.

Ali onda dolazi ono pravo pitanje. Biste li vjerovali potpunom strancu samo zato što ste ostali sami na svijetu? Biste li ostali u svom domu ili krenuli tražiti druge ljude? Biste li pokušali obnoviti civilizaciju ili biste prihvatili jednostavniji način života?

Zemlja opstaje nije roman koji će vas osvojiti napetošću. Nije ni knjiga prepuna obrata, velikih emocija ili spektakularnih scena. Umjesto toga nudi sporu meditaciju o prolaznosti čovjeka i trajnosti prirode. Razumijem zašto je ova knjiga klasik i zašto je bila važna u vremenu kada je objavljena. Mnoge ideje koje danas smatramo tipičnima za postapokaliptičnu književnost upravo su ovdje prvi put ozbiljnije obrađene. Međutim, gledano iz današnje perspektive, teško je zanemariti činjenicu da je tempo izrazito spor i jednostavno nedostaje sadržaja.

Kad bi sutra nestala civilizacija, što bi bilo prvo što biste pokušali spasiti?

Grickajmo knjige zajedno!