Kandidat

AUTOR: Ozren Kanceljak

NAKLADNIK: Rafinerija ideja

Roman Kandidat Ozrena Kanceljaka jedan je od onih domaćih romana koji već samom temom privlače pažnju. Politički trileri relativno su rijetki u suvremenoj hrvatskoj književnosti, a još su rjeđi oni koji pokušavaju ozbiljnije zahvatiti odnos politike, medija, poduzetništva i tranzicijskog kapitalizma. Kanceljak svoj roman smješta u Zagreb početkom 2000-ih, u razdoblje kada privatne televizije, politički marketing i novi poduzetnici postaju ključni kreatori javnog prostora. Upravo taj društveni okvir najveća je snaga romana: autor vrlo dobro prepoznaje mehanizme moći, medijske manipulacije i tranzicijske obrasce koji su obilježili hrvatsko društvo nakon devedesetih.

U središtu priče nalazi se Zoran Jelčić, profesor, zastupnik u zagrebačkoj Gradskoj skupštini i osoba koju roman od početka predstavlja kao moralnu, pristojnu i pomalo idealističnu. On nije tipičan političar: nema izraženu karizmu ni političku brutalnost, nego djeluje kao netko tko uvijek vjeruje kako politika može biti prostor javnog dobra. Nakon što se angažira oko jednog lokalnog problema i stekne medijsku vidljivost, oko njega se počinje stvarati interesna mreža ljudi koji u njemu vide savršen “projekt”. Zoran postaje kandidat kojeg treba oblikovati, promovirati i pretvoriti u novo lice hrvatske politike.

Ključnu ulogu u tom procesu ima Franko, Zoranov dugogodišnji poznanik i poduzetnik. Franko je vjerojatno i najzanimljiviji lik romana jer utjelovljuje tipičnog tranzicijskog “igrača”: sposoban je, pragmatičan, umrežen i potpuno svjestan da politika prije svega znači pristup novcu i utjecaju. „U glavi je već računao koliko će novca spremiti u džep, koliko će zamračiti, koliko će morati isplatiti suradnicima i koliko će tražiti od sponzora kako bi se sve poklopilo s njegovim potrebama.“On pokreće ideju medijske promocije Zorana i okuplja ljude koji bi taj projekt trebali realizirati. Tu je Mišo, nekadašnji zaposlenik HRT-a, danas urednik na privatnoj Mega TV, čovjek koji dobro razumije kako televizija proizvodi javne ličnosti. U priču ulazi i Borna Šarić, kontroverzni poduzetnik i kriminalac koji preko političkih kampanja i fantomskih firmi pokušava oprati ilegalno stečen novac. Tu su i Mila, bivši model koji je izgradio karijeru u marketingu i odnosima s javnošću, te Sara, Zoranova supruga i uspješna pravnica povezana s međunarodnim institucijama.

Kandidat bez većih problema uspijeva prikazati osnovni mehanizam političkog marketinga: kandidat nije važan zbog svojih ideja, nego zbog mogućnosti da ga se prilagodi očekivanjima birača. Kanceljak vrlo jasno pokazuje kako mediji stvaraju političku stvarnost, kako se manipulira percepcijom javnosti i kako iza svake kampanje stoje privatni interesi. Posebno su zanimljivi dijelovi koji prikazuju funkcioniranje privatne televizije, dogovore iza zatvorenih vrata i povezanost poduzetničkog kapitala s političkim strukturama.

Međutim, upravo ondje gdje bi roman trebao biti najjači (u prikazu same kampanje) ostaje iznenađujuće površan. Stalno imate osjećaj da se nešto veliko događa u pozadini, ali rijetko dobivate pravi pogled iza kulisa političkog procesa. Osim razgovora o novcu, donatorima i medijskoj vidljivosti, vrlo malo vidite kako kampanja stvarno funkcionira. Nedostaju konkretne strategije, krizni sastanci, manipulacije anketama, odnosi s biračima ili pravi osjećaj političke mašinerije u pokretu.

Sličan problem vidi se i u karakterizaciji likova. To je posebno vidljivo u karakterizaciji Zorana Jelčića. Iako bi on trebao biti emocionalno i moralno središte romana, ostaje neobično pasivan. Njegov unutarnji sukob između idealizma i političke ambicije nikada nije dovoljno produbljen. On reagira na događaje, ali rijetko djeluje kao osoba koja aktivno oblikuje vlastitu sudbinu.

S druge strane, Franko je znatno uvjerljiviji upravo zato što je moralno ambivalentan. Njegova kombinacija prijateljstva, oportunizma i pohlepe daje mu određenu ljudsku dimenziju. On je lik koji razumije pravila igre i nema iluzija o politici, a njegovi motivi djeluju realnije od Zoranovih. Roman često ostavlja dojam da likovi postoje prvenstveno kako bi predstavljali određene društvene tipove: poštenog političara, tranzicijskog poduzetnika, kriminalca koji pere novac, medijskog manipulatora.

Posebno je šteta što ženski likovi nisu dobili više prostora. Sara je potencijalno vrlo zanimljiv lik. Obrazovana, uspješna i profesionalno ostvarena žena koja djeluje kao kontrast političkom svijetu u koji Zoran ulazi, ali roman je uglavnom koristi kao funkcionalnu podršku protagonistu. Slično vrijedi i za Milu, koja je predstavljena kao inteligentna i sposobna stručnjakinja za marketing, ali njezin lik nikada ne izlazi iz okvira stereotipa “snažne žene iz PR svijeta”. Jelena, novinarka koja je izgubila posao zbog nacionalnosti, mogla je otvoriti mnogo dublju priču o medijima, tranziciji i diskriminaciji, no i ona ostaje tek djelomično razvijena.

Roman dodatno usporava stil pisanja. Iako bi politički triler trebao imati brz ritam i osjećaj stalnog kretanja, tekst često prekidaju dugi monolozi i refleksije o moralu, etici, društvu ili čak hrani i svakodnevnim ritualima. Dijalozi također znaju zvučati neprirodno i previše funkcionalno. Likovi često ne razgovaraju kao stvarni ljudi, nego kao nositelji određenih stavova i analiza.  Još jedan problem romana jest nedostatak stvarne napetosti. Iako se formalno radi o političkom trileru, roman rijetko uspijeva proizvesti osjećaj opasnosti ili neizvjesnosti. Čak i kada se pojave kriminalni elementi ili sukobi interesa, oni ostaju relativno kontrolirani i predvidivi.

Dojmovi nakon čitanja u čitateljskom klubu bili su prilično podijeljeni, što možda najbolje govori o samom romanu. S jedne strane, knjiga se čita brzo i lako; stil je jednostavan, radnja dovoljno dinamična da vas tjera dalje, a teme su vrlo prepoznatljive i bliske svakodnevici. Korupcija, mito, politički interesi, medijske manipulacije i povezanost politike s poduzetnicima djeluju gotovo dokumentarno poznato, pa roman zbog toga uspijeva zadržati pažnju. Međutim, upravo zato što je tema jaka, slabosti se još više primjećuju. Lik Mile doživljen je kao pretjerano idealiziran i nerealno “savršen”, što otežava poistovjećivanje, dok dugi monolozi i filozofska razmišljanja o moralu i društvu često usporavaju ritam i prekidaju napetost. Iako je jasno da autor želi dati širi društveni komentar, mnoge bi se scene bolje nosile s kraćom i izravnijom obradom. Sve u svemu, dojam ostaje podijeljen, što se vidi i u ocjenama koje su bile izrazito šarolike, s prosječnom ocjenom 2,75.

Kandidat Ozrena Kanceljaka roman je s vrlo dobrim tematskim potencijalom i relevantnim društvenim komentarom, ali nedovoljno snažnom realizacijom. Najbolji je kada prikazuje mehanizme političkog marketinga i tranzicijskog kapitalizma, a najslabiji kada pokušava izgraditi emocionalno kompleksne likove i stvarnu trilersku napetost. Zanimljiv je kao prikaz jednog društvenog trenutka i svijeta političko-medijskih manipulacija, ali kao književno djelo ostavlja dojam propuštene prilike romana koji je mogao biti puno snažniji nego što na kraju jest.

Grickajmo knjige zajedno!