Vježbanje života

„Življenje nije ništa drugo nego povremeni proplamsaj u ugarju svakodnevice i taj, makar i škrti, krijesan dar nagluhe i poluslijepe sudbine zove se takozvani život.“

AUTOR: Nedjeljko Fabrio

NAKLADNIK: Mozaik knjiga

Vježbanje života bio je zadatak za book club. Knjigu sam uzela s veseljem jer se radnja odvijala u Rijeci, a kao novopridošlici (nakon koliko godina postajem domaća?) ovo je bila idealna prilika za bolje upoznavanje s „gradom koji teče“. „U svijetu mahnitom i plašljivom Rijeka je danas znamenje slobode, u svijetu mahnitom i plašljivom postoji samo jedna čista stvar: to je Rijeka; postoji samo jedna istina: a ona je Rijeka; postoji samo jedna ljubav: a to je Rijeka.“

Vježbanje života dio je Jadranske trilogije kojoj pripadaju romani Berenkina kosa i Triemeron. U podnaslovu romana stoji riječ kronisterija, koju sam mogla googlati, pa vam njeno značenje prenosim ovdje: „Fabrio spaja riječi kronika i histerija. Kronika se odnosi na kronološki poredane događaje koje iznosi, na onaj podtekst romana koji potvrđuje isječcima iz govora, novinskim člancima i drugim izvorima kao dokazima o događajima koji su se dogodili, dok je histerija riječ koja opisuje samu atmosferu perioda kojeg je autor uzeo kao temu svojeg djela“ (https://hrcak.srce.hr/169418).

Roman se sastoji iz dva dijela – u prvom dijelu knjige radnja teče kronološkim redom, dok u drugom dijelu Fabrio kreće od kraja i daje nam retrospektivan uvid u događaje. Osim toga, prvi dio romana pretežno se orijentira na povijest Rijeke, dok drugi dio dobiva ljudske elemente: ljubav, sreću, tugu, rastanak, domoljublje.

„U ratu se namiruju neplaćeni računi iz vremena mira.“

Iako je Fabrio u Vježbanju života donio povijest Rijeke koja je mijenjala sliku grada nekoliko puta, njezini likovi su mahom maleni ljudi, obični prolaznici koji su imali (ne)sreću roditi se u tom gradu ili doći u njega. Njihovi su životi bili poput života bilo kojeg sugrađana, gotovo se po ničem ne razlikujući od ostalih. Oni su bili samo ljudi sa svojim ljudskim, svakodnevnim problemima.

Vremenski gledano, Vježbanje života obuhvaća period od gotovo dvjesto godina, koncentrirajući se na dvije obitelji – hrvatsku obitelj Despot i talijansku obitelj kojoj Fabrio nije dodijelio prezime. Zašto talijanska obitelj nije dobila prezime? Je li ih Fabrio time htio umanjiti? Carlo je imao tek šest godina kada ga je otac odveo u brodogradilište. Nije mu više imao što za ponuditi – pa čak ni hranu, stoga ga je odlučio dati na skrb nekome drugome. Nekome tko će mu dati posao koji će mu barem osigurati koricu kruha da ne umre od gladi. „Ne osvrći se nikad. Ako ti tko stane na put, a ti mu se ugni. Zapamti to i bit ćeš sretan.“ Možda zato Carlo nije dobio svoje prezime.

„Uvijek je politika dovoljno ozbiljna, a povijest dovoljno stara da u njoj s pravom gledamo sve što se protivi zdravom razumu.“

Carlo je sinu Fumulu dao svu ljubav svijeta, dok je Fumulo vidio slabog oca koji se ne želi suprotstaviti nikome. Nerazumijevanje sina i oca nastavilo se dalje, iz generacije u generaciju. „Pred sobom je, u mraku, bridjeli su, s brda, sjeverni vjetri, gledao oca kako na nj strpljivo čeka, i drhti (otkada?) na studenoj veljačkoj buri, s brda, pred domom, u mraku, s upitnim pogledom: z a š t o?“ Povijest se neprestano ponavlja, a Fabrio je to jasno pokazao. Ne učimo iz prošlih događaja, ne shvaćamo lekciju. Živimo u željama i žudnjama. Ne savladavamo život. Samo ga neprestano vježbamo.

Moram priznati da mi je ovo bila najizazovnija recenzija. Nedjeljko Fabrio autor je kojega čitaju na fakultetu, a o Vježbanju života se pišu stručni članci, završni i diplomski radovi. Očigledno je da djelo ima svoju težinu i vrijednost. Međutim, ja sam joj dala ocjenu 1. Zašto? Hoćete li mi povjerovati ako vam kažem da ja zaista nisam sigurna o čemu se u knjizi radi? Znam da se radi o povijesti Rijeke, ali kad, što, kako, koja strana, koje razdoblje, koja zastava, čije ime…nemam pojma. Zaista nemam pojma. Uspjela sam djelomično shvatiti lik Carla i njegova sina Fumula, ali sam vrlo brzo izgubila nit i nisam više mogla uhvatiti nijednog lika ni za glavu ni za rep. Štoviše, nije mi bilo jasno zašto su oni uopće u knjizi kada bi se događaji odvijali jednakim slijedom sa ili bez njih. „Svi smo u igri. Ona traje otkako je svijeta i ljudi, i nikad neće stići svome kraju. Svi znamo njeno pravilo, a nitko nikad ne zna kome od suigrača pomaže kada na stol stavlja svoju pločicu, niti zna unaprijed čini li sebi dobro ili zlo kada želi ostati u igri pa poseže za novom pločicom. Sudbina jednog od igrača u rukama je svih. Nešto o čemu netko pojma nema i što je od njega tobože milijun stopa nebeskih daleko, može baš za nj biti presudno. Svi smo u igri, ali mi nismo igrači. Mi smo samo u igri.“ Osim toga, sve gore napisano je uz veliku pomoć spomenutih stručnih članaka, završnih i diplomskih radova koji su mi djelomično uspjeli rasvijetliti „što je to pisac htio reći“ i „da, stvarno je napisao djelo na hrvatskom“.

„Povijest ne računa pojedince.“

Sve što sam ja shvatila u knjizi, moglo bi se svesti na ovih nekoliko redaka: „…njegovi sugrađani nazivali su se dvadeset i pete Illyrima, a samo godinu dana kasnije Hungarima, otočani i Senjani bili su te godine Dalmatae, dok su Primorci bili Illyri, kao što su se Illyrima nazivali i njegovi radnici iz Liburnije, ali su se zato oni što su dolazili iz unutrašnjosti Istre nazivali Istrianima! Dvadeset i šeste Riječani su bili Croatae, ali su se Kastavci, nazivali Illyrima. Četrdeset i sedme godine Illyrima su postali i svi Istrani i otočani, da bi dvije godine kasnije, to jest danas, četvrdeset i devete, bili Croatae! Isuviše zbrke oko jednoga te istog…“

Rasprava čitateljskog kluba je, kao i uvijek bila šarolika, pa je prosječna ocjena bila 3,75. Nekima je roman bio za čistu peticu jer su se rodili u Rijeci i bilo im je zanimljivo čitati o povijesti grada, a neke vole povijesne romane u kojima se prati život običnih ljudi i svakodnevica na koje utječu, izravno ili neizravno, veliki događaji. Neke knjigu nisu razumjele do kraja, ali su dale visoku ocjenu zbog lokalpatriotizma. Zapravo sam ja bila jedina s tako niskom ocjenom, ali i razinom razumijevanja. Bez obzira na različitost ocjena, jedno je bilo sigurno – bilo nam je zanimljivo čitati i otkriti nešto novo o Rijeci, o gradu u kojem živimo.

Jeste li savladali život ili ga još vježbate?

Grickajmo knjige zajedno!