„Zakoni stvarnosti se ne povinjuju niti mijenjaju zbog neke iracionalne, emocionalne istine.“
AUTOR: Rosamund Lupton
NAKLADNIK: Mozaik knjiga
Riječi bez zvuka korisnički je račun na Twitteru kojim se koristi Ruby, gluha djevojčica, kako bi se mogla na neki način izraziti. Dok se ona na aerodromu bavi objavljivanjem novog statusa, njenoj majci Yasmin umjesto muža Matta prilazi policajac s groznom vijesti. Matt je mrtav. Njegovo je tijelo izgorjelo u stravičnom požaru zajedno sa svim stanovnicima sela na Aljasci, gdje je radio kao biolog i snimatelj životinjskog carstva. „Anaktue leži na škriljevcu vrijednom stotinama tisuća barela nafte.“ Iako Ruby naslućuje kako nešto nije u radu, Yasmin joj zasad odlučuje prešutjeti što se zapravo događa, jer Yasmin ne vjeruje policajcu i odlučuje uzeti stvar u svoje ruke. „Zašto bi ju itko htio spriječiti da dođe do Matta? Nije imao neprijatelja ili mračno zaleđe. On je tek snimatelj divljine.“ Iako njihov odnos nije bio dobar ni podnošljiv u zadnje vrijeme, Yasmin u dubini duše osjeća kako je Matt živ i kako ga mora pronaći.
„Nijekanje je ledena kora koja se topi, ali se i dalje grčevito držiš za nju.“
Ipak, govorimo o Aljasci. Vrijeme im ne ide u prilog, a njih dvije su same. Bilo bi jednostavnije da Yasmin može ostaviti Ruby negdje, no zna kako nitko nema dovoljno kapaciteta za brinuti se o gluhoj djevojčici na odgovarajući način. Aerodrom je stotinama kilometara udaljen od Anaktuea, sela u kojem bi Matt trebao biti. Jedino što im preostaje je prijevoz kamionom, no vozači ju mahom odbijaju jer se sprema velika oluja. Ipak, jedan očajan kamiondžija, gospodin Azizi, pristaje ih povesti na dio puta, ne naslućujući s čim se zapravo Yasmin nosi ni gdje na koncu treba doći. Nažalost, gospodinu Aziziju bude loše, te očajna Yasmin uzima njegov kamion i odlazi u središte oluje s Ruby bez ikakvog iskustva na takvim terenima. Kao i onaj policajac koji joj očigledno nije vjerovao, Yasmin sumnja da postoji još netko tko ne želi da ona i Ruby dođu do Matta jer su im za petama farovi plavog svjetla drugog kamiona…
Rosamund Lupton je savršeno i gotovo čarobno opisala divljinu Aljaske, te koliko je čovjek zapravo malen u odnosu na prirodu. Poseban je opis oluje koje proždire sve pred sobom, uzimajući u svoje opasne kandže sve, baš sve. Iako je neprijateljski nastrojena, zaljubit ćete se u tu silu, tu snažnu divljinu koja se ne da pripitomiti i neće se dati pripitomiti bez obzira na to koliko se ljudi trudili.
„Vjera se sastoji od ljubavi, nade i povjerenja, ničeg drugog.“
Također, zanimljivo portretira gluhu djevojčicu Ruby, dajući joj glas ne samo kroz znakovni jezik, nego i kroz Twitter i blog na kojem radi s ocem. Ipak, opisuje i borbu koju Yasmin vodi s njom, pokušavajući ju natjerati da se napokon počne koristiti glasom, bez obzira na to što ga Ruby nikad neće moći čuti jer svaka majka samo želi da se njeno dijete uklopi u norme koje društvo nemilosrdno postavlja kako bi što manje patila. Pati li zbog gluhoće više Yasmin ili Ruby?
„Način na koji vidiš neku riječ ovisi o kontekstu i vremenu, baš kao i što ona znači u nekoj rečenici.“
Koliko god je autorica zaista majstorica opisa, knjiga me se ipak nije dojmila i ostavila mi je mlak dojam nakon čitanja. Ja sam osoba koja nikad ne pogodi kraj, no ovdje je rasplet bio očigledan od samog početka, pa sam na koncu čitala knjigu zbog opisa divljine, a ne radnje koja je ondje događa. Možda bi to i bila dobra stvar, da se ne radi o krimiću. Upravo zbog toga opisi divlje Aljaske i zanimljiv pogled na gluhoću i odgajanje gluhoga djeteta nisu mogli nadmašiti rasplet koji se može pogoditi nakon svega nekoliko stranica.
Pogodite li uvijek krivca u knjizi?
Grickajmo knjige zajedno!
Comments