AUTOR: Brankica Stanić
Znamo li uvijek tko smo zaista?
Tina se vratila u Hrvatsku, odlučna započeti svoj posao i otvoriti vlastiti fotografski studio. Ovaj put odlučila je sebi dati priliku. Sebi i svojim snovima. „Ovaj put ostajem, bez obzira na sve moguće poteškoće i rane, koje bi vrlo lako mogle prokrvariti jer sam se vratila tamo gdje su i nastale. Kada čovjek nešto čvrsto odluči, ništa nije teško, zar ne?“
„Ako netko gubi sebe, gubi i mogućnost da ikome pruži išta kvalitetno i dobro.“
Njen bivši zaručnik Filip vratio joj je auto, bez ikakve pompe i zle krvi. Iako joj je drago da je šarada s njim napokon završila, teško joj je povjerovati da on ipak ima nekog skrivenog asa u rukavu. „Čemu kvariti život onim potrebama srca koje imaju naviku za sobom ostavljati samo nepregledna prostranstva patnje?“ No, ona je sad tu i suočit će se sa svime što joj život pruža.
„Jedina dobra stvar koju vraćanje u prošlost i prekopavanje po istoj donose jest spoznaja da baš ništa što se tamo dogodilo ne smije imati nikakav utjecaj na naš sadašnji život.“
Kako joj Matea neopisivo nedostaje, zamjenu je našla u njenoj mami Ani. Ona ju pak želi više uključiti u obiteljska druženja, pa ju poziva na nedjeljni ručak, gdje će biti pozvana i djeca njene sestre, Marina i Marko. Tina ih se sjeća iz djetinjstva; Marine s kojom je bila jako bliska i Marka koji ih je pratio u stopu. Nedjeljni se ručak pokazao kao pun pogodak jer se Tina zbližila s ljudima koji su joj tako dragi srcu.
„Razlikujemo se samo po tome ostvarujemo li svoje mračne čežnje ili ih prepuštamo svojim maštanjima.“
Kako je nastavila s Marinom gdje je stala, morala je priznati da ne zna kako se postaviti prema Marku. On više nije bio izgubljeni dječak, a ona naivna djevojčica. Odrasli su ljudi, imaju zajedničke interese, a fizička privlačnost je više nego očita.
„Svijet nam ne duguje ništa.“
Stavljajući Marka za početak na stranu, Tina svoj fokus usmjerava na svoj posao. Sudbina ju je usmjerila prema Sari Morožin, s kojom je našla sve što je trebala: pravog profesionalca, utjehu, istinu, prijateljstvo. Ona je bila ta koja je Tinu usmjerila u pravom smjeru sa studiom, velikodušno dijeleći savjete i kucajući zajedno s njom na prava vrata s kojima će joj uspjeh biti zagarantiran.
„Ljudi nemaju jedna život, imaju ih na stotine, onoliko koliko pamte susreta s drugim dušama koje ih na ovaj ili onaj način dotaknu.“
Njih su dvije u kratko vrijeme postale prst i nokat. Zajedno su izlazile, radile, razgovarale, družile se. Posve je normalno bilo pojaviti se na vratima bez nekakve posebne najave. No, što kad Sarina vrata otvori Luka?
„Moja briga ne mijenja moju stvarnost, samo opterećuje moje duševno stanje.“
„Svatko od nas bjegunaca ima nekakvo opravdanje. Ožiljak koji, i kada uspije zarasti, žulja pa te stalno tjera da se vrpoljiš, ukloniš izvor nelagode.“ Hoće li Tina i ovaj put pobjeći glavom bez obzira?
„Neprestana čežnja za onim što je u suprotnosti od onoga što ima, čovjekovo je najveće prokletstvo.“
Putevi svitanja jasno donose kraj knjige u kojem Tina stasa u „odraslu“ osobu. Sa svime što je doživjela, okrenula se sebi i naučila kako ugoditi sebi.
„Iskustva nam daju oblik.“
Tražeći svjetlost daje jednu novu perspektivu u kojoj nema završetka. Pokazuje kako svakodnevno učimo voljeti sebe i staviti sebe na prvo mjesto. Tina je i u drugoj knjizi nastavila sumnjati u sebe, posustajati, pitati se. I to je životni proces. To ne znači da smo slabi. To znači da smo ljudi.
„Završeci dolaze samo onda kada zauvijek sklopimo oči.“
Da postoji još nekoliko nastavaka o Tini i njenoj priči, opet bismo dobili nju od krvi i mesa, osobu koja ustaje i koja pada, nebrojeno puta. Zato se tako lako poistovjetiti s njom. Htjeli, ne htjeli, slični smo. U pobjedama i u porazima. Tina možda nije revolucionaran lik, ali je lik koji nas može toliko toga naučiti. Zato je njena priča posebna.
„Sve izgleda nemoguće dok ne kreneš.“
Postoji jedna stvar koja mi se u knjizi nije svidjela, a to je rasplet jednog lika. Kojeg, ne mogu vam otkriti. Malo sam ljuta što je Brankica tako odlučila rasplesti priču, ali nastojim shvatiti da je tako jednostavno moralo biti.
„Kamo god se uputili i što god radili, sebe uvijek nosimo sa sobom.“
Tražeći svjetlost je snažna priča, puna uspona, padova, ljubavi, ljubomore, prijateljstva i sreće. Iako dosta jednostavna, priča donosi vrlo snažne poruke koje svi nosimo u sebi, ali nam treba netko da nas na to podsjeti. Zato je Brankica tu.
„Nema većeg prekršaja od neživljenja života koji nam je tako veličanstveno dan na raspolaganje.“
Grickajmo knjige zajedno!
