AUTOR: Brankica Stanić
NAKLADNIK: Redak
„Čovjek, što god želio, na kraju dobiva ono što mu život odluči servirati.“
Možda sam staromodna, ali ja živim u uvjerenju da svi imamo negdje na ovom svijetu našu drugu polovicu. Onu pravu polovicu, s kojom osjećaš da si cjelina. Ne ona polovica koju pokušavaš strpati u okvir, jer nisi siguran hoćeš li više išta naći. Svjestan si da baš i ne paše, ali se nadaš da će s vremenom sve možda sjesti na svoje mjesto.
„Nije li to upravo sama srž ljubavi? Znati nekoga, sve njegove slabosti i mane i usprkos njima voljeti, a ne koristiti se njima da bi dokazali svoju nadmoć?“
Sve u životu kreće od ljubavi. Na prvom je mjestu ljubav roditelja. Oni nas oblikuju. I koliko god se mi trudili i željeli biti jedinstveni, nimalo nalik na njih, ne možemo pobjeći od toga. Uvijek, uvijek, imamo nešto njihovo što se baš ne da iskorijeniti, što nas podsjeća čiji smo i čiji ćemo uvijek biti.
Tinin obiteljski život bio je u najmanju ruku kompliciran. Otac joj je umro dok kada je imala 11 godina, a sjeća se samo kako je većinu vremena sjedio u naslonjaču. Majka je bila alkoholičarka i nakon smrti supruga, tražila je dalje nekoga tko će joj barem ugrijati krevet, ako ne i srce. Tina je od djeteta postala roditelj.
„Nismo li se razlikovali tek po sposobnosti maski nošenih za vanjski svijet?“
Zato možda njezina veza s Filipom nije bila čudna, jer ona je trebala nekoga tko će se brinuti za nju, bez obzira što će on tražiti zauzvrat. „Za nešto manje od godinu dana trebala bih se udati. Za ljubav svog života. Hm, da. Ljubav nečijeg života. Zvuči tako isključivo, kao rješenje suda na koji nemaš pravo uložiti prigovor ili žalbu.“
„Ljubav se ne stavlja u kalupe.“
Nije se moglo reći da se Tina nije trudila. Trudila se udovoljiti majci, Filipu, njegovim roditeljima, svojim klijentima. Trudila se udovoljiti svima, osim sebi. „Konstantno sam bila kao na klackalici: vrijedim – ne vrijedim, dobra sam – loša sam. Konstantno sam analizirala svoje postupke, svoje riječi, kojima bih privukla više odobravanja.“
No, dogodio se prijelomni trenutak u kojemu Tina odlučuje ostaviti sve i otići. Napušta svoju sigurnost i odlazi u nepoznato. Odlazi pronaći sebe.
Na tom turbulentnom putu, u najmanje prikladnom trenutku, pronalazi svoju drugu polovicu. Onu polovicu s kojom je cijela, gdje je sve sjelo na svoje mjesto, svaki atom i svaka molekula. Netko tko neće određivati njezin put i njezin život, već netko tko će hodati zajedno s njom kao suputnik, a ne kao vozač.
Mislim da smo svi u jednom trenutku bili Tina. Ja sam još uvijek Tina u nekim situacijama. Volim misliti da me ne diraju tuđa mišljenja, ali se uhvatim u trenutcima kako pokušavam udovoljiti svima, jer je tako možda lakše. Za njih, ne za mene.
Dok sam čitala o Tininom odnosu s Filipom, čitala sam s olakšanjem. Olakšanjem jer ja više nisam u takvoj vezi. Nisam bila u identičnoj vezi, ali sam se osjećala kao da bih trebala biti sretna jer sam našla nekoga. Jer ja možda više neću nikoga drugoga naći. Srećom, to je stvar prošlosti. Nažalost, shvatila sam da sam bila u toksičnom okruženju tek kada sam izašla iz njega.
„O stavu koji imamo prema sebi i svijetu oko sebe ovisi hoćemo li probleme doživljavati kao automatski poraz, kao kaznu, ili ćemo ih shvatiti kao izazove i priliku za napredovanje.“
Ono s čim se još uvijek mogu poistovjetiti je upravo ta nesigurnost. Što me nečija ružna riječ može itekako pokolebati, jako utjecati na mene, bez obzira na to koliko mi je život ispunjen i koliko bila sretna.
„Jedinstvenost, koliko god bila divna, ima jednu veliku manu. Ide pod ruku s usamljenošću.“
Također, nikad nisam u potpunosti usvajala pravila kao drugi. Nikad nisam bila pretjerano socijalna osoba. Nisam bila socijalno izolirana, ali nisam imala potrebe za velikim društvima, za velikom količinom izlazaka. Voljela sam učiti, voljela sam znati puno toga, voljela sam čitati, imala sam različite slobodne aktivnosti.
„Što si ako ne učiš, ne sazrijevaš, ne mijenjaš se? Ništa. Tek postojiš poput ustajale vode.“
Sad pogotovo vidim koliko sam različita od većine (hvalite me usta moja), barem od okoline u kojoj se trenutno nalazim. Cijelo sam vrijeme u pokretu, spremam, čistim, stvaram, fotografiram, vodim blog, čitam brdo knjiga, vježbam, obilazim, učim, nastojim jesti što zdravije. Konstantno nešto radim i nemam potrebu za „odmaranjem“, gledanjem televizora satima. Svaki dan slušam ljude koji jedva čekaju odmoriti kada dođu s posla. Moj dan tek počinje kad dođem s posla. Svaku noć zaspem čim dotaknem krevet, ali ne od iscrpljenosti, već od ispunjenosti svakog djelića dana.
„Čekaj svoje sunce da te obasja i uvjeri se da sve ima svoj smisao.“
Jednostavno rečeno, ja sam neki introvert, nikako, ni pod razno ekstrovert. Tijekom radnog dana, najbolja mi je stvar otići na pauzu sama, gdje imam pola sata sama sa sobom, sa mojim mislima, s mojim mirom, mojom tišinom. To je vrijeme u kojem ja trebam uzeti pauzu sama sa sobom, a ne pauzu s drugim osobama. Svi ostali idu na pauzu najčešće u paru, tako da ja uvijek zadnja jedem, jer nitko ne može toliko izdržati :D
Osim što sam pročitala sva ona razdoblja koja sam prošla, shvatila sam koliko još postoji prostora za promjenu. I koliko je teško vidjeti kada se moram promijeniti ili kada bi trebala nešto uvidjeti. U isto vrijeme je toliko lako vidjeti sve ono loše u drugim ljudima. Kako možemo biti sposobni za „čitanje“ ljudi, a ne za čitanje samih sebe? Kako možemo vidjeti način za promjenu drugih ljudi, a ne možemo vidjeti što mi možemo promijeniti na sebi?
Vrlo jednostavno, to je najteže. Jer smo onda svjesni koliko bilo kakva promjena u nama ne dolazi preko noći. Koliko se teško osloboditi loših navika, loših mišljenja, loših raspoloženja. Tada u potpunosti vidimo koliko puta posrnemo, koliko puta odustanemo, koliko se puta predamo.
Ima samo jedan mali trik. Nemojte se mijenjati zbog drugih, samo zbog sebe. A kada se odlučite na promjenu, nađite suputnika, ne vozača.
Comentários