Tiha kuća

„Da bismo i život i povijest mogli vidjeti onakvima kakvi jesu, moramo promijeniti poredak u našim mozgovima.“

AUTOR : Orhan Pamuk

NAKLADNIK: Vuković & Runjić

Kad sam dolazila po knjigu za čitateljski klub, knjižničarka mi je rekla da je ostavila knjigu nakon 20 stranica jer joj je bila dosadna. Kad sam srela jednu članicu čitateljskog kluba, rekla mi je kako je prije čitala Pamuka i da joj je bio zanimljiv, ali da sad ne zna što bi rekla. Druga članica je rekla kako čitaš neke pisce samo da bi vidio zbog čega su to točno dobili Nobelovu nagradu. Čitaš i još ti uvijek nije jasno.

Ja sam uspjela knjigu pročitati do kraja (bravo za mene). Pamuk me godinama intrigirao, pa mi je bilo drago što sam knjigu „morala“ pročitati i vidjeti kakav će dojam na mene ostaviti.

„Kad smo izdaleka ugledali more i Džennethisar, sjetili smo se, vjerojatno, uzbuđenja koje smo znali osjećati kad smo bili mali – to sam shvatio po tišini – ali to nije dugo potrajalo.“

Faruk, Nilgun i Metin svako ljeto dolaze u posjet svojoj baki Fatmi, za koju skrbi sluga Redžep. Faruk, najstariji sin, docent je i  radi na fakultetu. Nilgun je djevojka koja se izuzetno pronašla u politici. Metin je maturant koji želi otići u Ameriku i obogatiti se, jer ovdje nema nikakvu ostavštinu.

„Znatiželja je početak svake znanosti.“

Fatma dane uglavnom provodi u krevetu. Razmišlja o prošlosti. Premeće ormar. Redžep služi. Donosi voće. Kuha obroke. Izvještava. Njih su dvoje u simbiozi jer su osuđeni jedno na drugoga, jer se ne mogu više maknuti. Prekasno je.

Unučad dolaze uglavnom kako bi baku pozdravili i kako bi zajedno otišli na groblje. Iako su joj došli u posjet, Fatma se njima druži samo za vrijeme obroka, ako i tada. Ostatak je vremena u svojoj sobi. S vremenom ju netko od unučadi dolazi posjetiti.

Iako na okupu, svatko je sam, svatko od njih uranja u samoću i tugu koja obavija njihove misli…

„Pobjede i poraz su samo riječi: stigne te ona u koju vjeruješ.“

Turska je kultura jedinstvena i nas Europljane izrazito privlači. Od vjere, gradova, kuća, hrane, začina, jezika, zabave. A s obzirom da su turske serije uzele maha unazad nekoliko godina, imali smo sve što nam treba unutar televizijskog ekrana. Skoro pa ni ne moramo otići u Tursku kako bi doživjeli povijest i kulturu.

Turske su obitelji patrijarhalne. Nekako izvana pune fasade. Zna se red. Zna se tko je glava kuće i zna se prema kome se mora odnositi s poštovanjem. Iako imamo troje unučadi, baku i slugu koji je dio njegove obitelji, teško bi čovjek rekao da su zaista obitelj, osim po krvnom srodstvu.

Komunikacija im je gotovo nepostojeća, svodi se banalne stvari, jer o onim ozbiljnima nema smisla govoriti. Previše je bolno. Predugo se istina skrivala pod tepihom. Previše je svega. I zašto, kad to neće ništa značiti? Samo će se obiteljski „sklad“ narušiti.

„Istina se jednom otkriva.“

Koliko smo mi zapravo takvi, u bilo kojem dijelu svijeta? Blagoslovljeni smo obitelji, roditeljima, braćom, sestrama, supružnikom, djecom, a kao da ih nemamo. Iako smo dio obitelji, izdvajamo se kao individualni otoci. Možda smo jednom bili kopno kao obitelj, ali čim smo naučili biti samostalni, nastojimo se što prije odvojiti.

Provodimo vrijeme u samoći ili ga provodimo u društvu koje nas ne ispunjava. Jurimo i borimo se s vlastitim problemima jer moramo biti jaki. Ako priznamo da nam je teško, slabi smo.

Ne bavimo se obitelji, jer obitelj je uvijek tu. Dobili smo ju rođenjem ili stekli brakom i ne može nam se oduzeti. Mi ne možemo pobjeći od obitelji, a ni ona od nas. Zato ju i uzimamo zdravo za gotovo.

„Da bi život mogli spoznati, svoje živote moramo promijeniti.“

Ono što moja mama uvijek voli reći je da nikad ne znaš što se zapravo događa kada se vrata zatvore. Svi mi vidimo kako netko funkcionira izvana, a nikad možda nećemo saznati kakva je obitelj kada se vrata zatvore.

Koliko su nam kuće tihe? Koliko su obavijene mislima koje nikad neće biti izrečene? Treba li nam uopće obitelj ako nastojimo biti neovisni, snažni, samosvjesni ljudi? Predstavlja li nam obitelj blago ili težak teret?

„Riječi nas ne razotkrivaju, nego nas još više skrivaju.“

Pamuk je otvorio vrata Fatmine tihe kuće i uveo nas u svijet turobnih, oljuštenih obitelji. Iako su me upozoravali da će mi biti dosadna, knjiga mi je zapravo bila dosta mistična. Nije mi bila teška za čitanje, ali su mi rečenice bile preduge. Ipak, nije me impresionirala, ostavila me je ravnodušnom. Radnja mi je bila jednolična, bez nekih zapleta, bez konkretnih raspleta. Očekivala sam puno više od jednog Nobelovca.

„Pristojnost čovjeku samo oduzima vrijeme, ničemu drugom ne koristi.“

Smatrate li da je Pamuk zaslužio Nobelovu nagradu?

Grickajmo knjige zajedno!