„Ako ne možemo promijeniti stvari, možemo u konačnici promijeniti mišljenje.“
AUTOR: Christian Guay-Poliquin
NAKLADNIK: Hena Com
Radnja Težine snijega odvija se u neimenovanom selu na sjeveru tijekom nejasno definiranog, vjerojatno apokaliptičnog scenarija u kojem su struja i komunikacije trajno isključeni, a najbliži grad je pod vojnom kontrolom. „Odavde nema izlaza. Planine sijeku horizont, opkoljeni smo šumom sa svih strana, a bjelina snijega bode u oči.“ Po povratku u selo u kojem je odrastao, bezimeni pripovjedač doživi prometnu nesreću u kojoj su mu noge teško ozlijeđene. Medicinska skrb u potpunosti je nedostupna; lijekovi su vrlo oskudni i ograničeni, a za mještane se brinu veterinarka Marija i njezin suprug ljekarnik, José. S obzirom da se za njega nema tko brinuti (ako se uopće izvuče), starac Matthias dobrovoljno se javlja za taj težak zadatak. Matthias to neće napraviti besplatno – zauzvrat traži redovito dostavljanje namirnica i drva za ogrjev, a kada dođe proljeće Matthias očekuje mjesto u minibusu koje će ići prema gradu. Mora biti u njemu.
No, iako je riječ o teškoj nesreći i njezinim posljedicama, najveći dio romana usredotočen je na dvojicu muškaraca na vrhu snježnog brda i njihov odnos koji se razvija tijekom duge, brutalne zime. „Nalazimo se u trbuhu zime, u njezinoj utrobi. U toplini njezine tame svjesni smo da nikada ne možemo pobjeći od onoga što nam je suđeno.“ Matthias se brine za neimenovanog pripovjedača u zamjenu za obećano mjesto u nadolazećem konvoju za grad; njegova ogorčenost zbog ove prisilne uloge (jednostavno nije bilo drugog načina za to mjesto u minibusu) ključa ispod njegove stoičke vanjštine. U međuvremenu, sam pripovjedač nije u stanju pomaknuti se i ne želi govoriti veći dio vremena. „Nitko ne može preživjeti s nekim tko uporno šuti.“ Osim toga, veliki dio napetosti u romanu proizlazi iz ova dva modela muške represije koja idu prema neizbježnom sukobu.
Iako roman u suštini ima svoje likove oko kojih se vrti radnja, glavi lik je zapravo snijeg, snijeg kojega svakog trenutka ima sve više i koji okupira ne samo okoliš i proplanke, nego i moždane vijuge naših protagonista. Gotovo je bolno promatrati kako izlazak na svjež zrak postaje nemoguć. Zvuči li vam ta situacija poznato? Osim snježnih pahulja, u Težini snijega postoje i drugi likovi koji lebde i izlaze iz priče, kontekstualizirajući glavnu priču s dramom koja se događa u selu i nekoliko primamljivih detalja o sveukupnom društvenom slomu. Vjerojatno namjerno, Guay-Poliquin čini muškarce gotovo zamjenjivima s njihovim vrlo sličnim imenima (Joseph, Jonas, José); dok je Marija jedini ženski lik, koja ima gotovo svetačku auru u skladu s njezinim imenom.
U Težini snijega postoje suptilni elementi znanstvene fantastike, ali Guay-Poliquin prestaje slikati veliku sliku, povremeno zadirkujući u svaki pojedini detalj samo da bi se povukao u samozatajno glavno okruženje romana. Jedan od suptilnih elemenata su i naslovi poglavlja koji predstavljaju trenutnu visinu snijega u centimetrima. Kako rastu centimetri, tako raste i napetost između Matthiasa i pripovjedača, a spuštaju se zalihe hrane, kao i broj mještana koji se žele spasiti iz ralja snijega. Što više centimetara, to brže situacija izmiče kontroli. Slično, sa svojim grubim likovima koji preuzimaju elemente, priča povremeno priziva staromodnu avanturu u divljini, ali autor se uvijek povlači kada se radnja zahuktava. Prijelomi odlomaka koji aludiraju na mit o Dedalu i Ikaru su prisutni posvuda, nagovještavajući duboku mitološku podlogu koje nije do kraja eksplicitno razrađena.
U skladu sa stoicizmom ova dva lika, jezik je minimalan, koji ponekad dočarava stil pravog detektivskog romana. Guay-Poliquin posvećuje mnogo prostora opisu snijega, ponekad s poetskim procvatom, a ponekad jednostavno bilježi beznadno turobni osjećaj zime. Djelomično distopijska priča o preživljavanju, dijelom egzistencijalistička studija likova, Težina snijega je uvjerljivo štivo s minimalističkim stilom koji s bjelinom uspješno govori o teškim temama.
Poglavlja su u Težini snijega izrazito kratka – najduže poglavlje ima svega četiri ili pet stranica. Roman se čita izrazito brzo. Ipak, mene se nije u potpunosti dojmio. Dok je Guay-Poliquin u potpunosti razradio težinu snijega u punom smislu riječi, likove je ostavio dvodimenzionalnima. Potpuno je jasno da se likovi pripovjedača i Matthiasa mogu transformirati na bilo koga, no dubina (i težina!) u njima vjerojatno bi pomogla da se s njima možemo poistovjetiti na ljudskoj razini.
Volite li snijeg?
Grickajmo knjige zajedno!
