„Moj je život previše vrijedan da bi završio u ovom bezdanu.“
AUTOR: Heather Morris
NAKLADNIK: Fokus
1942. godine Lali se ukrcao na vlak u Bratislavi jer je slovačka vlada naredila da je svaka židovska obitelj dužna predati dijete starije od 18 godina na rad za njemačku vladu, a svaka obitelj koja se ogluši o naredbu bit će odvedena u koncentracijski logor. Iako se Lalijev stariji brat Maks ponudio, Lali je odlučio otići. Maks je ipak bio oženjen i imao dvoje male djece. Lali je imao manje toga za izgubiti.
Obučen u svoje najbolje odijelo, sa koferom punim knjiga, Lali je putovao dva dana u vagonu prenatrpanom muškarcima. Lali je htio ostaviti dobar dojam na Nijemce, kako bi dobio što bolji posao. Napokon, stigli su. Posljednje odredište: Auschwitz. „Na ovome mjestu uspijeva samo smrt.“
Svijet se u trenutku srušio. U nekoliko sekundi ostao je bez kofera punog knjiga i najboljeg odijela. Dobio je stare, smrdljive, krute prnje i blok gdje će krevet morati dijeliti s nekoliko muškaraca. „Život izvan logora više ne postoji. Postoji samo ovo.“
Njegov je prvi posao bio na krovu. Svaki dan je marljivo radio, ali i promatrao način funkcioniranja logora. Kako je uočavao stvari, tako je napredovao u poslu i radio lakše zadatke. Ipak, jedan neočekivani događaj doveo ga je na položaj tetovirera.
„Stvari su onakve kakve jesu. Znam samo ono što u ovom trenutku mogu vidjeti, osjetiti i namirisati.“
Posao tetoviranja nosi sa sobom brojne povlastice, ali zauzvrat, Lali mora oskvrnjivati svoj narod brojevima na rukama. Zna da taj posao ne smije odbiti, jer će biti poslan na najteže radilište ili će ga mučiti i ubiti. Nije ih gledao dok ih je tetovirao, bilo je previše bolno. Sve dok nije došla ona. Ona zbog koje je Lali shvatio da možda postoji život nakon logora. „Preživjet ću ovo mjesto. Izaći ću odavde kao slobodan čovjek. Ako postoji pakao, želim vidjeti ove ubojice kako gore u njemu.“
„Spasiti jednog čovjeka znači spasiti svijet.“
Postoji toliko ispričanih priča o Auschwitzu, o koncentracijskim logorima, o tim stravičnim događajima. Mislim da svaka osoba zna za patnju koju su prošli ljudi u logorima.
„Ako se probudiš ujutro, to znači da je dan dobar.“
Bez obzira na sve činjenice, ne mogu si predočiti kako je to kada te netko zatvori jer si nepoželjan, jer ne vrijediš. Kada je zločin samo postojanje. Apstraktno mi je uopće i pomisliti da se to zaista događalo stvarnim ljudima i osjećam se neopisivo zahvalno što se nalazim tu gdje sam i što sam imala dovoljno sreće da moja obitelj i ja nismo doživjeli ništa slično.
„Sjeti se malih stvari i velike će se stvari dogoditi same od sebe.“
I iako svi baratamo nekim činjenicama u glavi, moramo čitati stravične doživljaje onih koji su preživjeli. Onih koji su uspjeli pobjeći iz krvoločnih ralja zla. Činjenice su jedno, iskustvo pojedinca je sasvim nešto drugo.
Ipak, ipak…
Lali je glavni lik ovoga romana, no Lali nije pisao taj roman. On je prepričavao svoje doživljaje Heather Morris i tako je nastao Tetovirer iz Auschwitza. To je ujedno i najveća mana tog romana.
Teško je reći da mi se roman nije svidio, jer je to stvarno Lalijevo iskustvo. Problematika se nalazi u pisanju. Knjiga je pisana previše plitko. U nekim trenutcima se spisateljica zadržava na detaljima, a u nekim jednostavno pretrčava radnju. Fokusirana je na same događaje i ne opisuje emocionalnu stranu nijednog lika zbog čega moram reći da sam na kraju imala dojam da likovi uopće nemaju nikakvu dimenziju.
Svela je jedno traumatično iskustvo na čitanje u hipu, prelaženje preko stranica bez nekog pretjeranog razmišljanja. Sve u svemu, knjiga je napisana banalno.
Na kraju knjige (ako vas nisam ovime odvratila od čitanja), stoji pogovor Lalijevog sina. Njegov sin je u dvije stranice slojevitije i emocionalnije opisao svog oca nego što je to Heather Morris napravila u dvjestotinjak stranica. Možda je netko drugi trebao pisati tu knjigu, ako Lali nije mogao?
Naposljetku, dala sam joj dosta visoku ocjenu. Iskreno, da je riječ o izmišljenoj radnji, knjizi bi bez razmišljanja dala čistu jedinicu. Ovaj je put prevagnuo traumatični doživljaj istinite priče.
Koliko vam je teško čitati knjige napisane prema istinitom događaju?
Grickajmo knjige zajedno!
