Male laži

„Iza svakog sukoba ustvari leže povrijeđeni osjećaji.“

AUTOR: Liane Moriarty

NAKLADNIK: Mozaik

„Slušajte, morate shvatiti demografiju ovog mjesta. Kao prvo, tu su fizički radnici, ili fizikalci, kako ih mi zovemo. U Pirriweeju imamo jako puno fizikalaca. Većina fizikalaca odrasla je ovdje i nije nikada ni otišla. Onda su tu ti alternativni tipovi. Ti blesavi hipiji. A u posljednjih desetak godina tu su se doselili bogati diše i budalaši bankari koji su sagradili ogromne kuće na liticama. Ali! Postoji samo jedna osnovna škola za svu djecu! Tako da na školskim događanjima pokušavaju razgovarati vodoinstalater, bankar i kristaloterapeut! To je urnebesno. Nije ni čudno da se dogodila pobuna.“

Jane je samohrana majka koja se naprasito odluči preseliti u maleno mjestašce zato što bi joj plaža bila nadohvat ruke. Tako bi ona i njezin sin Ziggy imali svoju malu oazu mira. Upisuje Ziggyja u predškolu, te je svjesna kako mora biti hrabra i za sebe i za svog sina. Jer, ona je samohrana majka. A one su svjetlucave žene. Znaju sve o školi, sve o učiteljima, izgledaju savršeno, apsolutno sve je u njihovim rukama.

Madeline je jedna od svjetlucavih žena. Sve drži pod kontrolom, uvijek ima dovoljno energije, upućena je su sve događaje, te je pritom uvijek sređena. No, i ona je jednom bila mlada Jane…

Celeste je ona žena za kojom se svi okreću. Muškarci zbog požude, žene zbog ljubomore. Ona je iznad sviju izgledom, ali i bogatstvom. Celeste ima sve u životu. Zapravo, Celeste bi dala sve da može živjeti prosječnim životom…

„U svijetu je postojala prava bol i baš u ovom trenutku ljudi su prolazili kroz nezamislive grozote i na to nisi mogao biti posve imun, ali si morao biti imun u određenoj mjeri, jer kako bi inače mogao živjeti kad si pukom srećom dobio život u raju? Morao si priznati da postoji zlo, učiniti malo što možeš i onda zaboraviti na to i misliti na nove cipele.“

Što se uopće događa iza kulisa? Vidimo onu tipičnu situaciju u kojima mislimo kako znamo nešto o nekome i kako samo procijenili nekoga zato što ga svakodnevno viđamo na ulici, u ovom slučaju u školi. S druge strane, čak i ako smo s nekime jako bliski, znamo li uopće što se događa kada se vrata njihove kuće zatvore?

Sve što znamo odmah od početka je da se dogodilo ubojstvo. No, ne znamo tko je ubijen, tko ga je ubio, što se dogodilo. Zapravo, u svemu tome mi ne znamo ništa!

Samo da se u predškoli dogodilo nešto! Djeca su imala sukob. A u sukobu postoji žrtva i postoji zlostavljač. Tko zlostavlja, a tko je žrtva? Reći ću vam da je na jednoj strani Madeline.

Mogu govoriti samo iz svoje perspektive kao djevojčice koja je pohađala vrtić, ne iz perspektive roditelja. Ja sam se u vrtić dolazila igrati. Moji roditelji su me vozili u vrtić i dolazili po mene. Znali su roditelje površno. To je bila komunikacija bok, bok. Družila sam se s djecom u vrtiću, ali zaista rijetko izvan njega. Rođendani su se slavili u vrtiću (dok se još smjela donositi torta, Coca – cola i slatkiši).

Da ja živim tamo i imam dijete koje ide u predškolu, mislim da bi doživljavala puno stresova. Gleda se tko radi, a tko ne radi, tko volontira u školi, koliko se donacija daje, tko je uključen u aktivnosti škole. Više obveza ima roditelj, nego dijete. Imam prijateljice koje je mama upisala na pjevanje, jer je bilo blizu, pa se njezina obveza sastojala u tome samo da im kaže kad moraju krenuti! Pjevaju i dan danas!

Također, dječji sukobi se nisu uzimali ozbiljno. U velikoj većini slučajeva. Osim, ako je bilo neko problematično dijete koje je voljelo raditi nered i nemir i ponekad maltretirati ostale, tada su se poduzimale mjere. I to najčešće tako da je teta u vrtiću to rješavala s tim djetetom i sa ostatkom djece u grupi. Roditelji bi rijetko saznali za to. Čak i kad bi saznali, nije bilo problema oko toga.

Male laži su priča o ubojstvu, koja zapravo ne priča o ubojstvu. Meni je to bila genijalna perspektiva jer obično imamo ubojstvo, svjedoke i rješavanje slučaja. Ovdje imamo ubojstvo, bezbroj iskaza nepovezanih svjedoka i detaljan prikaz priče čak šest mjeseci prije „glavnog“ događaja.

„Oni koje volimo ne odlaze, nego svaki dan sjede pokraj nas.“ Victor Berg

Kad čitam krimiće, volim pustiti da me pisac vodi. Jedan sam od rijetkih čitatelja koji cijelo vrijeme ne razmišljaju o onome što se dogodilo i tko bi mogao biti krivac. Ja se radnji jednostavno prepustim. U ovom sam slučaju bila stalno nestrpljiva, jer sam čitala i čitala, a ubojstvo se nije približavalo! Ajde još nekako što ubojstvo još nije došlo, već što nisam imala blage veze tko bi mogao biti ubijen!

Male laži je knjiga kojoj je glavna tema ubojstvo, a koja uopće o tome ne priča! Knjiga u kojoj autorica izvrsno opisuje uzročno – posljedične veze, te se bavi pitanjima koja su još uvijek jako velika tabu tema, bez obzira na kojem se dijelu kugle zemaljske nalazite!

Grickajmo knjige zajedno!