AUTOR: Anita Brezović
IZDAVAČ: Rafinerija ideja
Droga. Ne mogu, a da mi se fizički ne smuči svaki put kad vidim drogu na slici, filmu ili u knjizi. Ne mogu ni zamisliti što bi bilo da na vlastite oči vidim nekoga da se drogira. Mislim da bi duša iz mene izletjela van. Muž je prošlu Novu godinu išao ujutro raditi. U bus je iza njega sjeo dečko koji si je lijepo sve posložio na kreditnu karticu i krenuo šmrkati. U busu. Gdje ga svi vide. Ja nisam mogla sebi doći. Što je najgore od svega, zaista ne znam što bi napravila u toj situaciji. Došla od njega i rekla nemoj? Pozvala policiju? Bacila drogu? Što bi on meni napravio?
I onda na recenziranje dobijem knjigu koja na prvoj stranici ima rečenicu: „Ovisnik sam o heroinu i zbog moje ovisnosti amputirane su mi obje noge.“ Malo je reći da su mi se noge odsjekle.
Čak i dok sam ponovo prolazila kroz bilješke, razmišljala o rečenicama koje bi vam mogla napisati, mučnina i glavobolja stalno su bili prisutni. U nekoliko sam trenutaka mislila odustati od pisanja jer mi je jednostavno bilo previše.
I odustala sam. Morala sam se maknuti od knjige na dobrih 10 dana jer moj želudac nije bio dobro. Sad kad sam se vratila, opet imam nagon za prestankom jer je teško. Pakleno teško. Međutim, recenzija se neće sama od sebe napisati. Ne mogu vam opisati koliko bi htjela da ju za mene napiše netko drugi.
Anita je prvi put Tomu vidjela na misi. Pomislila je kako se on tek doselio, pa ga zato još nije vidjela. Međutim, Toma je ustao i rekao kako je ovisnik o heroinu i kako su mu amputirane noge. Tipično je pomislila kako je on još jedan u nizu očajnika koji su si iz puke zabave upropastili život i sada dolaze po milostinju kad su ispucali sve adute u rukavu. „Prihvatila sam premisu da je život vrijedan življenja samo ako je poseban i važan, ne uvidjevši da time prihvaćam da je većina ljudi posve bezvrijedna.“
Ipak, Tomina ju je priča neobično privlačila i shvatila je kako se taj prvotni otpor smanjuje. Preuzela je inicijativu i nazvala njegovu zajednicu koja ju je na koncu uputila prema Tomi. Toma je pristao na razgovor jer je htio ispričati svoju priču. „Kad bi moja napisana priča spriječila samo jednog klinca da radi gluposti koje sam ja radio, onda bi sve dobilo neki smisao. Ja bi imao smisla.“
Tako je Anita zakoračila u mračnu priču heroina.
Bez imalo samosažaljenja, Toma joj je otkrio sebe i svoj trnoviti put. Ono što je Anita otkrila zapanjilo ju je i natjeralo da prvo osudi samu sebe jer se usudila osuditi njega. Toma je bio mlad, pod utjecajem drugih i slab. Život ga je poslao u okrilje rata, a on se njim nosio najbolje što je mogao. Bijegom u ralje droge. Bilo je jednostavnije pobjeći, nego se suočiti sa strahotama. I jedno i drugo bilo je čisto zlo, a on je naizgled odabrao manje.
Sad snosi posljedica puta koji je odabrao. Svjestan je činjenice da mu život više nije dao puno izbora. Upropastio je sebe i svoje bližnje. Ima svoju zajednicu, ali i boravak u njoj je kratkog vijeka. Ne može se zauvijek oslanjati na njih. Ali ako nema njih, ostaje sam na svijetu. A tako je lako pokleknuti.
Toma je preokrenuo Anitin svijet, preokrenuo njezina razmišljanja i njena uvjerenja. Vidjela je čovjeka od krvi i mesa. Mogao je imati svijetlu budućnost, ali droga ga je uzela pod svoje. Nije to morao biti Toma, mogao je biti netko drugi, netko njoj bliži. Znala je joj se perspektiva zauvijek promijenila.
Tanka bijela linija je savršeno pogođen naslov, međutim mislim da na dnu stranice nije trebalo pisati priča o Tomi, nego priča o Aniti. Priča o Tomi je ispričana, ali se kroz cijelu knjigu prožima Anita i njena razmišljanja. Unutra je više nje, nego njega. On je bio kotačić koji je nju pokrenuo i preokrenuo.
Tome mi je bilo premalo, falilo mi je njegovog razmišljanja, njegovih postupaka, gubitak svega. Naravno, sve smo to dobili, ali u kratkim crtama. Htjela sam upoznati Tomino cijelo biće. Htjela sam da Toma nešto napiše.
Anita predstavlja sve nas, naše predrasude, stavove i uvjerenja čvrsto ukorijenjenih u svaku poru našeg bića. Predstavlja svaku našu osudu prema ljudima koji su pali i posrnuli. Jer smo mi ispali bolji, superiorni nad njima, tim malim bićima koji se nisu uspjeli oduprijeti, iako su znali kakve posljedice donosi takva kriva odluka.
Naš se ego hrani tim mišljenjem. Mi smo ispali pametni jer smo znali što smijemo i što ne smijemo. Znali smo da je droga loša i nismo joj nikad dali šansu. Možda smo na nekoj zabavi uljudno odbili poneku tableticu i to je sve. Znali smo reći ne jer je situacija dopuštala negativan odgovor. No, što kada je droga rješenje problema ili vrata koja jednostavno moramo otvoriti? Bi li i onda ostali superiorni?
„I ti i ja hodamo po tankoj bijeloj liniji koja ima dvije krajnosti, rođenje i smrt, a između njih teče iskustvo – život.“
Grickajmo knjige zajedno!
Komentarze