AUTOR: Oliver Jukić
NAKLADNIK: CeKaPe
Olivera Jukića upoznala sam kroz Revanche, roman o nogometu, koji mi je ugodno osvježio čitanje i otkrio da mi „najvažnija sporedna stvar na svijetu“ može biti zanimljiva. Inače mi je sam autor doista fascinantan jer je uspješan u nekoliko polja. Dosad je napisao tri romana: Sudačka nadoknada, spomenuti Revanche i Bablje ljeto, ali i dva udžbenika, kao i dvije knjige iz slatinske povijesti. Osim toga, trenutno je dekan Visoke škole za menadžment u turizmu i informatici u Virovitici. Kako ne biste pomislili da mu sve nabrojano oduzima svo vrijeme svijeta, ima još vremena za tenis, nogomet i glazbu. Obožavam naletjeti na ljude koji se bave svime, a u slobodno vrijeme svačim!
„Čovjek je dužan pomoći kad može.“
Sto lica oporbenog predstavlja prvi pokušaj u pisanju kratkih priča. Može se reći kako mu je doista dobro krenulo jer je za istoimenu priču unutar zbirke odnio pobjedu na natječaju za kratku priču satiru u Čazmi. Inače, na YouTube-u postoji i audio knjiga koju možete poslušati. Toplo se nadam da dijeljenjem ovog linka ozbiljno ne kršim neka autorska prava.
Zbirka se sastoji od ukupno 12 priča. Sto lica oporbenog psa je priča koja je izdvojena na početku, a ostale su podijeljene u dva dijela: Optimalna gorčina i Crveno i crno. Neću vam otkriti sadržaj nijedne priče, osim one naslovne, koja zaslužuje dizanje prašine. U jednom zagrebačkom parku, dogodilo se ubojstvo. Inspektor je došao na mjesto zločina i pokraj leša uočio nešto uistinu uznemirujuće: pseći izmet. U potragu za identitetom vlasnika koji je dopustio takvo ostavljanje izmeta odmah je krenuo poseban odred „Gdjeskako“ koji odgovara samo i isključivo premijeru. Idealno radno mjesto, zar ne?
Ostale priče nisu ništa manje začuđujuće, a u jednoj se spominje i radnja Jukićevog romana, Revanchea. Mislim da bi bilo najbolje krenuti od Sto lica oporbenog psa, dopustiti da vas u jednoj priči zagolica radnja Revanchea, a onda se prebaciti na ostale romane. Tko zna, možda će vam se tako svidjeti da ćete i pročitati i sve udžbenike koje je napisao.
Sveznajući pripovjedač na satiričan nas način u svakoj priči dovodi apsurdnog vrhunca, koji, začuđujuće, ima itekakvog smisla. Jukićevo je pripovijedanje odlično, a u zbirci se vidi njegova osobnost: znatiželja. Teme o kojima on priča nisu revolucionarne. Naprotiv, one su toliko svakidašnje, ali ih on donosi iz jedne sasvim nove dimenzije. Moja je jedina zamjerka što je upravo prvu priču, Sto lica oporbenog psa, stavio na početak. Ta je priča toliko efektna, a u isto vrijeme toliko suluda da zaslužuje biti pravi šećer na kraju.
Čitate li kratke priče?
Grickajmo knjige zajedno!
Commentaires