AUTOR: Oliver Jukić
NAKLADNIK: Funditus
„Doista, gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce.“ (Mt 6, 19-21)
Kada je Revanche Olivera Jukića stigao meni u ruke, pomislila sam kako je to jedna jako profinjena knjiga. Šeširić, monokl i uredni brkovi. Stari dašak glamura na koricama knjige. Kad sam okrenula poleđinu, shvatila sam da se radi o dašku glamura koji je prožet nogometom. Hmmm…da li je to uopće spojivo? Pogotovo kad vam kažem kako je radnja smještena u 1919. godinu.
Da, u ljeto 1919. godine, Prohaska se vraća u svoj rodni kraj. „Prohaska je bio neženja u srednjim četrdesetima, kozer i ljubitelj piva, koji je puno više vremena provodio po praškim pivnicama negoli u vlastitom domu.“ Vraća se u Hrvatsku, u Slavoniju, gdje ga nije bilo punih 40 godina. Majka mu je umrla, pa je on došao samo prodati obiteljsku kuću. Prodati kuću i riješiti sve financije. Što prije, to bolje.
Planira što kraći ostanak, jer ima puno posla u Pragu. Osim toga, nije ni odsjeo u svojoj obiteljskoj kući, već u hotelu. Ne planira čak ni obići kuću. Samo želi potpisati papire i riješiti se svega.
Papiri oko kuće zapravo ne predstavljaju značajan problem, ali kad ode u Občinsku pošastnu umobolnicu svetog Andrije kako bi uzeo majčine stvari i podmirio troškove njezina sprovoda, Prohaska otkriva iznenađujuće obiteljske zavrzlame. Pita se zašto ga je uopće briga, kad je tako rano otišao. „Njegovo je rođeno prezime Hodak, ali je kao petogodišnjak, nakon što mu je otac umro a majka se zbog tog razboljela, predan na brigu teti u Prag. Tamo je promijenio prezime u sasvim logičnu češku varijantu (na češkom riječ prochazka znači šetnja). Osim toga, ono mu je otvaralo neke poslovne mogućnosti koje bi mu kao Hrvatu možda bile uskraćene.“
Kako ne provodi vrijeme u kući, već u hotelu, nailazi na novine Gradsko zrcalo, gdje mu za oko zapadne članak o nogometnoj utakmici, Seneška protiv Vegeške, koji ga jako zainteresira. Seneška je gostovala kod Vegeške, te je dobila četiri gola, a slavni revanche, gdje će Seneška biti domaćin, igrat će se dok je Prohaska još u kraju.
Da, on je bio član u upravi Slavije (ako pratite nogomet, onda znate kako je Slavija dobar klub. Ali, ovdje nije riječ o toj Slaviji, iako je Prohaska puštao da uprava Seneške tumači njegovu poziciju kako god žele), pa je taj članak u njemu pobudio neobičan interes.
Otišao je gledati nekoliko treninga Seneške, upoznao se s upravom i sa svim igračima. Uočio je i onog najboljeg, pa je smislio za njega jednu zanimljivu ideju…
Ipak, jednog dana, morao je otići vidjeti kuću. Morao je vidjeti ono što je ostavio iza sebe i što će prepustiti nekome drugome u ruke. „Iako je u Pragu živio u golemom stanu s najmodernijim sustavom grijanja, u tom trenutku bio je siguran da bi dao sve što ima samo da može vratiti jednu subotnju večer, kupanje u limenom koritu, majčine nježne dodire i očev poljubac, dok ga je pažljivo, gotovo uspavanog, nosio u krevet.“
Dok je nestrpljivo čekao revanche, Prohaska je otkrivao pomno zapleteno obiteljsko klupko, koje je, ni sam ne znajući zašto, krenuo otpetljavati. Ni sam nije slutio tko će ga dočekati na kraju klupka…
Meni je Revanche bio pravo osvježenje. Imamo tog profinjenog Prohasku koji dolazi iz Praga u malo selo u Slavoniju i koji prati nogomet. Zanima ga seoski nogomet, gdje nogometaši nemaju ni pravu loptu, ni dobru tehniku, ni kondiciju, ni išta spojivo s nogometom, ali ga ipak igraju. Prohaska osim nogometa rješava i svoju krnju obiteljsku situaciju, te nas uvodi u svijet zanimljivih spletki.
Oliver Jukić je meni bio ugodno otkriće. Knjigu sam stvarno pročitala u trenu i istinski uživala u njoj. Otkrio mi je zanimljivu čar nogometa i prikazao život prošlog stoljeća. Iako sam na prvu mislila kako neću uživati u tematici i vremenu knjige, drago mi je da me je Oliver razuvjerio.
Koja je vama knjiga bila pravo osvježenje?
Grickajmo knjige zajedno!
Comments