Sretni ljudi čitaju i piju kavu

AUTOR: Agnès Martin-Lugand

NAKLADNIK: Egmont

Kao što ste već mogli saznati, ja volim kakao. Ne volim kavu. Ne volim čaj. Stoga vas ne bi trebalo uopće iznenaditi kako ni u snu ne bih odabrala ovaj naslov, da nije, pogađate, mog čitateljskog kluba. Iako se trudim odbaciti sve potencijalne predrasude koje se mogu dogoditi prije početka čitanja neke knjige, ovaj sam put već unaprijed osudila knjigu na njezinu propast. Jer, sretni ljudi čitaju i piju kakao!

Uglavnom, kad sam počela čitati knjigu, iste sekunde mi je bilo žao što sam ju osudila jer se radi o teškoj životnoj priči. Diane je ostala bez muža i djeteta, koji su poginuli u automobilskoj nesreći. „Već godinu dana, svakoga dana ponavljam kako bih voljela da sam poginula s njima. No moje je srce tvrdoglavo kucalo. I održavalo me na životu. Na moju veliku nesreću.“

Njezin život više apsolutno nema smisla. Kako će i imati, kada je u jednom trenu ostala bez onog najvrednijeg u njezinom životu? Zvuči ružno, no možda bi bilo lakše da je ostala samo bez jednog člana, jer bi onda makar imala podijeliti tugu s nekim tko istinski zna kako se ona osjeća.

Ovako nitko nije mogao u potpunosti shvatiti zašto ne izlazi iz kuće, zašto ne ide nigdje, zašto je odustala od posla, zašto je odustala od života.  „Danas, kao i proteklih godinu dana, tišina je vladala u našem stanu. Nema više glazbe, nema smijeha, nema beskrajnih razgovora.“

Iako je njezin prijatelj Felix bio tu za nju, ni on više imao ideje kako joj pomoći. Njezini roditelji više nisu imali strpljenja za njezinu tugu i raspoloženje, te su se neprestano svađali s njom.

Odlučna pobjeći, Diane doslovce slučajnim odabirom bira mjesto u Irskoj, jer je to bila destinacija koju je njen muž želio posjetiti. „Napola sam otvorila jedno oko i sagnula se prema zemljovidu. Onda sam maknula prst i otvorila i drugo kako bih pročitala naziv mjesta. Slučaj je odabrao najmanje moguće selo, njegovo ime se jedva moglo pročitati na karti: „Mulranny“. Otići ću u izgnanstvo u Mulranny.“

Jeste sad pročitali ovaj opis knjige, koji sam vam ja tako divno napisala? Jeste? Želite pročitati knjigu? Pridržite mi kakao, sad ću vam reći zašto ju ni u ludilu ne uzimajte u ruke!

Znam da vas zanima zašto se knjiga zove Sretni ljudi čitaju i piju kavu. Mene je isto jako zanimalo jer sam očekivala slojevit prikaz uživanja u tom magičnom napitku koji će mene, zakletu neprijateljicu kave, smekšati u osobu koja će ju možda početi tolerirati. Sretni ljudi čitaju i piju kavu je naziv Dianeninog (kako je bez veze pisati strana imena s našim padežima) kafića. Da, Sretni ljudi čitaju i piju kavu. Ona je možda jednom izgovorila puni naziv kafića. Mislim da nitko nikada ne bi izgovorio pun naziv toga kafića. Kafić nema pretjerane veze s radnjom, osim što Diane više ne želi raditi. Ali ne želi raditi baš ništa, tako da kafić nema neko dublje značenje.

Ona je došla u to malo mjestašce Bogu iza nogu, gdje joj je prvi susjed namrgođeni Edward, koji ju mrzi. Onako, iz dubine duše. No, samo nekoliko tjedana kasnije, oni su se povezali na ne znam kojim valnim duljinama i dužinama. Ona se prepustila njemu, a on se skoro prepustio njoj, jer ispada da on ima nekoga. Mislim, oni više nisu zajedno, ali svaki put kad ona dođe kod njega, oni su zajedno. I sad je to komplicirano.

Na to mjesto uskače Edwardova sestra, koja kaže Diane da se bori za svog muškarca! Stvarno?! Da, stvarno.

Ne znam kako bih ja opisala razočarenje ovom knjigom. Sreća je što je bila kratka knjiga, s ogromnim fontom i velikim proredom, pa se čitala brzo. Izuzetno plitka i nedovoljno razrađena. Počela je s izuzetno teškom i razarajućom temom, koja je na kraju banalizirana flertom.

Kao šlag na torti, rečeno mi je da postoji i drugi dio knjige, za koji nemam dovoljno volje ni želje da pogledam naziv. Najviše od svega me je razočaralo što nisam saznala kako to ljudi istinski uživaju u kavi.

Koja vas je knjiga razočarala?

Grickajmo knjige zajedno!