AUTOR: Ivana Bodrožić
NAKLADNIK: Hermes
Napokon je došao i moj red za prijedlog knjige za čitateljski klub!
Kada sam knjigu napisala na papir, vodila sam se mišlju da će najbolji odabir biti relativno kratka knjiga, koju sve možemo pročitati unutar mjesec dana. S obzirom da nisam čitala Hotel Zagorje, mislila sam kako će ovo biti savršena prilika za upoznavanje s djelima Ivane Bodrožić. Neke se čitateljice nisu složile sa mnom, jer su nam se zaredale knjige protkane teškim sudbinama, a Sinovi, kćeri nisu obećavale sreću i veselje.
Doista, već sami straničnik umjesto zahvale donosi ispriku. Ispriku svima koji su prisiljeni živjeti o ovom društvu, gdje su uvjeravani da ne zaslužuju ljubav ili slobodu, kao i ispriku onima koji su živjeli u Hrvatskoj za vrijeme donošenja Istanbulske konvencije.
„Kakav trag na ljudima ostavlja uronjenost u nečiju beskonačnu samoću?“
Sinovi, kćeri roman je podijeljen na tri dijela. Prvi dio koncentrira se na Luciju, ženu od 30 godina koja ima sindrom zaključane osobe. Sindrom je stanje slično komi, no osoba ima potpuno očuvanu svijest, te može pomicati samo zjenice i kapke. „Davanje smisla kratkim sekvencama u beskrajnom danu najviše je što se može napraviti.“ Smještena je u Specijalnu bolnicu za produženo liječenje i palijativnu skrb, gdje joj u posjet dolazi samo majka. Bilo bi dobro kada bi došao i Dorian, ali njegova pojava u njezine majke izaziva gnušanje.
Dorian je persona drugog dijela romana. Otkako zna za sebe morao je skrivati tko je on zapravo. Majka priroda odabir je stavila u potpunosti u njegovu kontrolu, ali se okolina nije s tim slagala. Neprekidne osude i skrivanja naizgled su završile sa Lucijom. Ipak, nisu se mogli samo tako odcijepiti od cijelog svijeta. „Možemo li živjeti normalno?“
Ostaci kože drugačije boje, šavovi, deformirana tijela, svuda su oko nas, samo se volimo praviti da nisu, kao i da je njihova drugačijost posljedica zaslužene kazne, grešnosti ili nesreće koja nas može zaraziti.“
Treći dio Ivana Bodrožić rezervirala je za Lucijinu majku. Odgajana kako bi postala sluškinja, generacijama pripremana za crne dane. Njezina obitelj nije poznavala ljubav, a udajom je dobila obitelj koju je morala služiti. Ne može se reći kako nije pokazivala djeci ljubav, no ta je ljubav ostala krnjom i deformiranom. „…ona je uvijek nepokolebljivo vjerovala u rješenja koja traže žrtvu.“
Ponekad romani jednostavno prođu kroz vas. Tako je i kroz mene samo prošao roman Sinovi, kćeri, kao da nisam pročitala ništa. Osjećala sam se toliko inferiorno, nesposobna shvatiti radnju i likove. Okrećući stranice, enigma se samo povećavala i ja sam na kraju ostala zatvorenih korica, uma punog pitanja. Moram priznati da sam morala otvoriti brojne članke i recenzije knjige kako bi moj um došao do bazičnih odgovora po pitanju teme.
„U saznanju je spas.“
Odnos Lucije i Doriana u najmanju mi je ruku bio konfuzan. Shvaćala sam gdje bi mogao biti problem, ali ni u jednom trenutku nisam dobila kristalno jasan odgovor. S obzirom na zaista nekonvencionalnu ispriku na početku knjige očekivala sam jasnoću, bunt, tugu, ljutnju, bijes. Možda sam zato dobila dojam da se Lucija i Dorian ne mogu suočiti sami sa sobom, a ne sa okolinom. Kažem vam, puno pitanja, malo odgovora.
Recimo da sam nit radnje djelomično uspjela uhvatiti u posljednjem dijelu romana, koji mi je ujedno bio i najzanimljiviji, ako je to moguće uopće reći, u njegovoj tragičnosti. Lucijina majka mogla je biti moja majka, a ja bih onda vjerojatno bila sasvim druga osoba. Naprosto je nevjerojatno zamisliti koja su ograničenja nametnuta ženama u samo jednoj generaciji prije nas, a kamoli pet ili deset generacija. Isto tako, tragovi loše zašivenih rana i bolnih ožiljaka protežu se i na našu generaciju, gdje još uvijek ne postoji sloboda izbora. Još uvijek postoje oni koji znaju bolje od nas. Nažalost, vjerojatno će zauvijek postojati.
Rasprava u čitateljskom klubu tekla je u šarolikom tonu, varirajući sa ocjenama. Primjerice, ja roman nisam razumjela do kraja, a neke su čitateljice stigle do 50. stranice i zaključile kako jednostavno ne mogu dalje, dok je nekima knjiga bila baš po njihovom guštu. Knjigu smo ocijenile s 3,2 jer nam je uglavnom smetalo to što se autorica dotaknula jako puno tema, a nije ih dovoljno dobro (i dovoljno jasno) obradila. Složile smo se da se o tim temama treba pričati, ali da ih treba bolje razraditi. Sve smo nekako došle do zaključka da bi knjiga bila puno bolja da se autorica odlučila za jednu temu i njoj posvetila cijeli roman.
„Disfunkcionalnost u obitelji kotrlja se od generacije do generacije kao šumski požar gutajući sve što se nađe na njegovu putu, sve dok jedna osoba u tom nizu ne stekne dovoljno hrabrosti da se okrene i suoči s plamenom.“
Postoji li knjiga koju niste shvatili?
Grickajmo knjige zajedno!
Σχόλια