„Istina je strašnija od neznanja.“
AUTOR: Tatiana de Rosnay
NAKLADNIK: Mozaik
Smješten u pozadinu jednog od najmračnijih poglavlja u ljudskoj povijesti, roman se kreće kroz živote dviju žena koje je vrijeme razdvojilo, ali ih je povezala zajednička tragedija. Priča se odvija u Parizu, gdje novinarka Julia Jarmond biva uronjena u misterij koji okružuje Vel' d'Hiv Roundup 1942., mračnu epizodu u francuskoj povijesti često zasjenjenu užasima holokausta. „Više od četiri tisuće židovske djece dovedeno je na stadion Vel' d'Hiv. Većina njih bila je stara između dvije i dvanaest godina. Gotovo sva ta djeca bila su Francuzi, rođeni u Francuskoj. Niti jedno od njih se nije vratilo iz Auschwitza.“ Kroz svoju istragu, Julia otkriva srceparajuću priču o Sarah, mladoj židovskoj djevojci koja zaključa svog brata u ormar kako bi ga zaštitila od nacista prije nego što ju nasilno odvedu sa svojom obitelji. „Djevojčica je primijetila lice svoga brata, koje ju je gledalo iz tame. Držao je najdražeg plišanog medvjedića i nije se više bojao. Možda će ipak ovdje biti na sigurnom. Imao je vode i džepnu lampicu. Mogao je gledati slike iz knjige grofice Segur što je najviše volio. Možda bi bilo bolje da ga zasad ostavi ovdje. Policajci ga neće nikada ovdje pronaći.“ Kako Julia zaranja dublje u Sarinu prošlost, ona se suočava s neugodnim istinama o vlastitoj obitelji i nasljeđu šutnje koja okružuje događaje holokausta.
„Ne otvaramo nekažnjeno Pandorinu kutiju.“Tatiana de Rosnay pokušava spojiti priče dviju žena razdvojenih vremenom, ali na kraju ne uspijeva ispuniti svoje uzvišene ambicije. Jedan od najočitijih problema je grubi pristup pripovijedanju. De Rosnayin narativ često djeluje iskonstruirano i melodramatično, oslanjajući se na manipulativne zaplete i senzacionaliziranu tragediju kako bi izazvao emocionalnu reakciju čitatelja. Umjesto da dopusti da se priča odvija organski, autorica je pribjegavala taktikama koje potkopavaju autentičnost likova i njihovih iskustava. Stil pisanja karakterizira grubost i nedostatak suptilnosti, što u konačnici umanjuje cjelokupno iskustvo čitanja.
Nadalje, karakterizacija. Protagonistice, Julia i Sarah, su prikazane na način koji djeluje plitko i klišeizirano. Julia, novinarka, prikazana je kao stereotipna Amerikanka koja se bori s osobnim demonima, dok je Sarah, mlada Židovka uhvaćena u užase holokausta, svedena na jednodimenzionalnu žrtvu lišenu kompleksnosti. Unatoč tome što je u središtu povijesne priče romana, Sara ostaje pasivna figura, definirana isključivo svojom žrtvom. Njezinu liku nedostaje djelovanje i složenost, svodeći je na puki simbol patnje, a ne na potpuno ostvarenu osobu. S vremena na vrijeme, dijalozi djeluju isprekidano i nerealno, umanjujući autentičnost interakcije likova. Osim toga, tempo je neujednačen i nepovezan, s naglim prijelazima između prošlosti i sadašnjosti koji ometaju tijek pripovijesti. Umjesto da poboljšaju priču, ti vremenski skokovi samo zbunjuju i dezorijentiraju, otežavajući potpuno uključivanje u radnju ili povezivanje s likovima na smislenoj razini.
Štoviše, istraživanje povijesnih događaja u romanu djeluje površno i površno, nedostaje mu dubina i nijansa potrebna da bi se opravdala ozbiljnost teme. De Rosnayin narativ holokausta i njegovih posljedica doima se plitkim i senzacionalističkim, ne uspijevajući uhvatiti složenost ljudskog iskustva pred nezamislivim užasom.
Sarin ključ je razočaravajući i zaboravljiv roman koji ne uspijeva ispuniti svoj potencijal. Unatoč obećavajućoj premisi, knjiga je narušena grubim pripovijedanjem, plitkom karakterizacijom i neujednačenim tempom.
Ukupna ocjena na čitateljskom klubu je bila 3,88. I ovog puta ocjene su bile doslovno od 1 do 5. Interesting, interesting... (cijeli izvještaj napisala čitateljica A.T.):
Neke je oduševila i doslovno su je progutale, na neke je ostavila mlaki dojam, a neke (čitaj: Tihanu) je toliko naživcirala da ju je glava počela boljeti i nije mogla doći na sastanak (da, to je bila Tihana). Neki zajednički dojam je da je autorica imala dvije različite ideje za dvije različite knjige i tko zna koji vrag ju je natjerao da ih spoji u jednu. Mogla je napisati dvije zasebne i lijepo razrađene knjige (i dobiti duplo veći honorar. Win-win situacija, doslovce).
Prvi, povijesni (a ujedno i najružniji, najtužniji, najbrutalniji) dio knjige nam je bio najzanimljiviji (kao i uvijek), dok je u drugom dijelu autorica je prevelik fokus stavila na novinarku, Amerikanku, Juliju i njen osobni/ljubavni život što nam se baš nije uklapalo u cijelu priču. Juliju smo doživjele kao hirovitu, nezrelu osobu, opsesivnog razmišljanja o Sari i kasnije o njenom sinu Williamu, vjerojatno zbog lošeg i nesretnog vlastitog života. Nije nam baš bilo jasno kako je lako mogla riskirati trudnoću i bez previše razmišljanja otputovati u Luccu da bi našla Sarinog sina da bi se ispričala zbog nečega s čime ona zapravo uopće nema veze. Ljutile smo se i na Sarine roditelje kako su olako ostavili trogodišnjeg sina u zaključanom ormaru. Mogli su reagirati kada ga je Sara zaključala, trebali su reagirati, ako ne odmah, barem kasnije, nekako probati, barem probati. Pored takvih pasivnih, letargičnih roditelja, curica od 10 godina žrtvovala je život bijegom iz logora kako bi ispunila obećanje i vratila se po brata, doživjela nezamisliv šok koji ju je totalno promijenio i doživotno uništio. Zaključile smo da su dječji likovi u knjizi (Sara i Zoe) više „odrasliji“ i zreliji (iako nas je i to malo živciralo), a oni pravi odrasli ispali djetinjasti i nezreli.
Šta se nama zapravo svidjelo u knjizi? E više ne znam jer smo čak dale neke jako dobre ideje kako su se neki događaji trebali odvijati, šta se s kojim likovima trebalo desiti, kako se knjiga trebala završiti. Postoji plan napraviti remake by Knjigožderonja members.
Postoji li knjiga o Drugom svjetskom ratu koja vas je razočarala?
Grickajmo knjige zajedno!
