"Sreća nije stvar kojoj se može odrediti cijena, ona je odraz misli, stanje duha.“
AUTOR: Daphne du Maurier
NAKLADNIK: Mozaik knjiga
Zašto žene imaju žarku potrebu nekome pripadati? Možemo li se ostvariti samo ako pokraj sebe imamo muža na kojeg se možemo (ili pak moramo) osloniti, o kojem želimo (ili pak moramo) u potpunosti ovisiti? Zašto gubimo same sebe nastojeći se prilagoditi nekome drugome, vjerujući da smo samo na taj način dostojne bilo kakve ljubavi?
„Vrijeme i plima ne čekaju nikoga.“
Prateći bogatu (ali neopisivo napornu i dosadnu) gospođu Van Hopper na njezinim putovanjima, junakinja Rebecce polako zauzima svoje mjesto u svijetu. Život joj, ipak, počinje izgledati vrlo tmurno sve dok na putovanju u južnoj Francuskoj ne ugleda Maxima de Wintera, zgodnog udovca dvostruko starijeg od sebe, vlasnika imanje Manderley. Maxim je suprugu Rebeccu izgubio prije godinu dana, pa je ona time izgubila svu nadu da bi se među njima moglo dogoditi nešto više, pogotovo jer mu, prema vlastitim vjerovanjima ali i vjerovanjima gospođe Van Hopper, nema što ponuditi. No, čuda se događaju jer Maxim iskorištava svaku priliku kako bi se našao u njezinom društvu. Tako saznaje da ona nije od bogataškog soja, nego da je samo družbenica. „Nisam znao da se društvo može kupiti.“ Njih dvoje uživaju u svim zajedničkim trenucima koje mogu ukrasti, pa pripovjedačica osjeti u sebi maleni tračak nade. Naposljetku, on gotovo ni u jednom trenutku nije pokazao kako žaluje na bilo koji način. Nije se ni stigla okrenuti oko svoje osi – Maxim je očigledno krenuo dalje jer ju je iznenadio prosidbom nakon svega nekoliko susreta. „Prošlost više neće postojati ni za mene ni za njega. Počinjemo ispočetka.“
Kako odbiti tako dobru priliku? Ona ju, naravno, prihvaća, ali nije svjesna da se glamur Monte Carla neće preslikati na njihovo (treba se naviknuti na tu riječ) imanje kada odlazi sa Maximom u zlokobni Manderley. Nova gospođa de Winter se polako počinje gubiti u tom velebnom zdanju, te shvaća kako je Maxim tamo sasvim drugi muškarac. „Pomislila sam koliko malo toga znam o njegovom životu ovdje u Manderleyu, o tome kako provodi dane, o ljudima koje poznaje, o njegovim prijateljima i prijateljicama, o računima koje plaća, o uputama koje daje osoblju.“ U početku joj baš nitko ne želi otkriti nešto više o prvoj gospođi de Winter, pogotovo ne gospođa Danvers koja je živjela za to da ugodi Rebecci. Ipak, ona ne posustaje u svom naumu jer želi biti bolja od prve gospođe. Unatoč činjenici da druga gospođa de Winter nikada nije vidjela fotografiju ili portret Rebecce, upoznaje se sa svakim detaljem o njoj - od njenog parfema i odjeće do njezine kaligrafije i svakodnevne rutine. Dojam drugih ljudi o Rebecci oblikuje njezinu vlastitu viziju. Na taj način saznaje kako je Rebecca utjelovila sve karakteristike koje bi ona tako žarko željela imati.
Upravo zato je njezina fascinacija pomiješana s dubokim osjećajem mržnje. Ljubomora i paranoja uskoro počinju mučiti drugu gospođu de Winter. Više od svega želi da ju Maxim voli i boji se da nikada neće dorasti Rebecci. Kako je Rebecca sve više proganja, osjetljivi um druge gospođe de Winter često ju je navodi na iskrivljavanje i preuveličavanje jednostavnih razgovora, te na promatranje Rebeccine ostavštine u svom okruženju. Dolazi do zaključka da je Maxim još uvijek zaljubljen u Rebeccu, da gospođa Danvers smišlja načine na koje će je se riješiti i da nikada neće moći parirati svojoj prethodnici po ljepoti, postignuću, šarmu ili statusu. Mit o Rebecci ju obuzima u potpunosti. Prva gospođa de Winter odiše osjećajem moći i slutnje – osjećajem prijeteće neuništivosti. Je li neprijatelj druge gospođe de Winter među živima ili mrtvima?
„Najbrže putuje onaj koji putuje sam.“
Nedostatak naratorice jedna od najupečatljivijih osobina romana i pitanje je koje će uvijek buditi radoznalost čitatelja. Čak je i Agatha Christie napisala pismo Daphne du Maurier pitajući je za ime pripovjedačice! Du Maurier u početku nije mogla smisliti ime, a kasnije je rekla da je nedostatak istoga postalo „izazov u tehnici“; pronaći način kako izbjeći potrebu za korištenjem imena u knjizi. Na površini, nedostatak imena u potpunosti odgovara pripovjedačičinom prikazu sebe kao sramežljive, tjeskobne žene, onoj kojoj nedostaje unutarnji duh i vitalnost koja karakterizira Rebeccu. I, naravno, Rebecca je prisutna svugdje, čak i na naslovu same knjige. Rebeccina odsutna prisutnost čini se važnijom od bezimene pripovjedačice. Ali što čitatelj više ulazi u priču, shvaća kako je taj segment autoričino lukavstvo. Druge gospođa de Winter nije tako slaba i nemoćna. Ona je, na kraju krajeva, pripovjedačica koja kontrolira našu perspektivu.
Manderley također igra veliku ulogu u romanu, uzimajući mjesto jednog od glavnih likova. Krajolik tog velebnog imanja ublažava mistifikaciju druge gospođe de Winter. Vrtovi i more odražavaju njezino stanje uma i omogućuju joj preispitivanje svojih osjećaje i okolnosti u kojima se našla. Manderleyeva flora i fauna, kao i vrijeme, preslikavaju sumračnu atmosferu. Idilični i ukleti Manderley igra središnju ulogu u priči i neprestano zaokuplja Rebeccinu nasljednicu.
Što se tiče rasprave na čitateljskom klubu, Rebecca je prilično dobro prošla ocjenski, sve sami četvrtaši i petaši, a srednja ocjena je na kraju 4,3. Nakon kratkog sažetka o Daphne du Maurier (popularna, iz bogate obitelji, biseksualka, jako fotogenična, Hitchcock ju je obožavao adaptirati) uslijedili su i osvrti. Evo oko čega se većina složila; pripovjedačica (prozvali smo ju Rebecca 2) je previše naivna i nesigurna većinu knjige. Bilo bi nam zanimljivije da smo priču dobili iz više perspektiva. Rebecca 2 se usmjerava na to da udovolji drugima i traži uvijek da netko upravlja njome, te da ju spasi. Previše je fokusirana na to što drugi misle, kao i na prošlost, umjesto na ono što ima pred sobom, samu sebe, svoje želje i mogućnosti.
Složile smo se i da su ženski likovi u knjizi prikazani, svaka na svoj način, s dosta mana, kritika osobnosti i postupaka, dok su muški likovi manje razvijeni i svi „dobri“ (iako se o Maxu ima još štošta za dodati). Veći dio pažnje otišao je gospođi Danvers i njenom odnosu prema Rebecci i pripovjedačici. Složile smo se kako je ona definitivno jedna od najupečatljivijih likova. Također, primijetile smo da prvi i drugi dio romana žanrom i radnjom dosta odudaraju jedan od drugoga. Misliš da čitaš jednu vrstu, kad ono, sasvim druga!
SPOILER ALERT! Ono oko čega smo se sve složile je bila opravdanost Rebeccina ubojstva. Raspravljale smo o tome je li Max imao ikakvog drugog izbora osim da je se riješi i onda u krug navodile koji bi metodu koja od nas odabrala. Najpopularnije su bile metoda iz knjige (pištolj) i otrov.
Također, raspravljale smo o samom liku Rebecce i zaključile da bismo voljele više znati o njoj i njenom životu, traumama i drugim stvarima koje su mogle utjecati na ono kakva je zaista bila (i kako je prikazana iz Maxove perspektive). Kakva bi bila knjiga da ona nije prikazana kao totalni demon od žene? Dotakle smo se i teme Manderleya, koji je bio povod dosta postupaka likova. I gdje su duhovi??? Hoćemo duhove!
Komentirale smo kako roman zapravo započinje krajem radnje, a tek kad prođemo kroz cijelu knjigu, taj početak onda itekako bude jasniji i onda se može sasvim drugačije čitati. Rebecca (roman, ne junakinja) svakako ima dosta tema o kojima se dade raspravljati (traume, nesretan brak, nedostatak komunikacije, psihološke teme, život bogatih, how to get away with murder).
Kako god bilo, složile smo se da je ovo definitivno malo drugačiji klasik od tipičnih, često ga uspoređuju sa Jane Eyre, ali on nosi i svoju posebnu kombinaciju događaja i stila. Stil pisanja se većini svidio, bilo da su roman čitali tri tjedna ili u dva dana ili negdje između.
Donosi li uspoređivanje s drugima nešto dobro?
Grickajmo knjige zajedno!
Comments