Ovo će boljeti

„Iako postanete stručnjak za slaganje prioriteta na poslu, općenito postanete lošiji u slaganju prioriteta u stvarnom životu.“

AUTOR: Adam Kay

NAKLADNIK: Planetopija

Dobrodošli u život mlađeg specijalizanta, koji je odlučio uploviti u zamršeno područje medicine popularno znano kao „Cice i pice“ (manje znan naziv ginekologija i opstetricija)! „Odluka da se bavite medicinom u osnovi je inačica e – mail poruke koju dobijete početkom listopada i u kojoj se od vas traži da odaberete jelovnik za božićnu zabavu na poslu.“ Da, Adam Kay je mladi liječnik koji je uplovio u svijet ženskog tijela (ne na onaj zabavan način) i odlučio to podijeliti s običnim pukom, doduše s malim zakašnjenjem. Šest se godina školovao i šest godina stažirao, te dao otkaz. Ipak, Glavnom medicinskom vijeću trebalo je otprilike pola desetljeća da mu javi kako su ga obrisali iz zdravstvenog registra. Slijedom toga, bilo je fantastično vrijeme za rješavanje svih, sada, bespotrebnih papira koji su zauzimali dragocjen prostor njegovih soba. Među njima je bio i njegov dnevnik stažiranja, kojeg je jedinog spasio i, na koncu, objavio.

Inače, Adam je trenutno komičar i scenarist, pa bi se moglo reći kako mu je dnevnik stažiranja bio svojevrsna priprema za neminovno napuštanje karijere. Prožeta ogromnom količinom humora, Ovo će boljeti knjiga je koju ćete zapamtiti za cijeli život. Da, saznat ćete za sve smiješne situacije pred kojima morate biti ozbiljni iako bi najrađe vrištali od smijeha, ali i situacije iza kulisa o kojima nitko ne govori.

Za početak, radi se o abnormalnoj količini prekovremenih sati. Ako prosječni radni tjedan ima 40 sati, a vi odradite 97, pitanje se nameće samo od sebe. Kako ostati normalan? Zatim, najčešće ih se odmah baca u vatru, s otprilike nula iskustva, ili minusom iskustva. Pacijent, naravno, ne smije naslutiti kako je liječnik pred njim otprilike vještiji u spuštanju aviona sa bombašem samoubojicom nego u rješavanju njegovog problema. Jednom kad ipak steknu iskustvo i postanu zaista izvrsni u onome što rade, čak i bolje od kolega koji isti posao obavljaju godinama, napretka jednostavno nema. „Nema laskanja nadređenima niti preskakivanja svojih vršnjaka, niti ikakve mogućnosti promaknuća: na ljestvici napreduješ onom brzinom koju odredi sustav.“ U Hrvatskoj je ta granica postavljena na otprilike 5 godina, što bi značilo da možete imate revolucionarne ideje, poboljšati rad odjela, promijeniti stvari na bolje, predlagati izmjene, a svejedno se nećete pomaknuti s mrtve točke. S druge strane, osoba daleko manje motivirana, s manjom obrazovnom razinom može napredovati brže samo ako ima više radnog iskustva. Nažalost, ne mjeri se kvaliteta iskustva, nego samo broj godina radnog staža (ne smijemo zaboraviti ni veze!). Čest je i apsurd u kojem napredovanje često znači manju plaću, a veću razinu odgovornosti. Nije ni čudo da je zdravstveni sustav svako malo pred kolapsom. Pa, barem uvijek ostaje ljubav prema pozivu.

Zaista, Adam Kay je na sve moguće načine pokušao dočarati pravu stvarnost liječničkog posla, dovoljno da nekog još više zainteresira za taj posao ili mu pomogne da od medicine pobjegne glavom bez obzira. Na kraju dana, ipak se radi o brizi za ljudske živote, gdje se greške zaista skupo plaćaju, a svaka ljudska duša nepovratno utječe na nas, htjeli mi to ili ne. Moj posao ne nosi odgovornost kao liječnička, ali to ne znači da ju nemam (da, i moji postupci mogu nekog ubiti, hvala na pitanju). Svaki postupak, svaka smjena sa sobom nešto donosi, a ponešto i uzima. Najčešće se radi o prekrasnim danima, gdje svima uspijem izmamiti osmijeh na lice i gdje im moji postupci nisu neugodni ili ih ne bole. No, postoje i oni dani kada na odjelu pada kiša, kada postoji netko tko više jednostavno ne može, kome se bliži kraj. Iako znam da sam napravila sve što sam mogla, svejedno me takve stvari pojedu.

Možda zvuči čudno, ali upravo zbog toga mislim da ne mogu doživjeti burnout (rekoh ja s tri godine radnog iskustva, dok se drugi s grohotom nasmijaše). Naprosto volim svoj posao i sve što ide uz njega, dobro i loše. I dok me svakodnevno bombardiraju s vijestima o nedostatku kadra, o lošoj skrbi, o nedostatku lijekova, znam da postoje oni koji obožavaju svoj posao i koji će stvari okrenuti na bolje. A možda bi mi dobro došao i šamar. Tko zna?

Jesam se previše udaljila od teme?

Možda bi svi uz potpisane ugovore trebali dobiti i dnevnike refleksije u kojima bi zapisivali što smo radili, kako smo se osjećali i kako smo utjecali na nekoga. Možda bi tada mogli u potpunosti osvijestiti sve postupke koje smo na poslu napravili. Tada bismo imali mogućnost vratiti se u proživljenu situaciju i bolje ju analizirati, pogotovo ako situacije zapisujemo odmah nakon smjene, puni emocija, ali i umora. Kada bismo mogli napraviti refleksiju nad vlastitim postupcima, bi li postupili drukčije? Kako bismo onda reagirali? Kada bi vidjeli sebe kroz vlastiti rukopis, možda bi nam to bilo bolje od bilo kojeg izvještaja ili riječi nadređenih. Možda bismo tako napredovali.

Postoje li simpatije za zdravstveni sustav?

Grickajmo knjige zajedno!