„Karta je dvodimenzionalni prikaz s proizvoljnim simbolima i linijama koje odlučuju tko će nam biti neprijatelj, a tko prijatelj, tko zaslužuje našu ljubav, a tko našu mržnju, tko našu krajnju ravnodušnost.“
AUTOR: Elif Shafak
NAKLADNIK: Hena Com
Otvorite li ponekad knjigu i dobijete osjećaj kako ste nešto slično već čitali negdje drugdje, pa se ne možete odlučiti koja je radnja više originalnija? Uranjajući u Otok nestalih stabala, radnja me je neopisivo podsjećala na Praskozorje Victorie Hislop jer obje govore o građanskom ratu na Cipru i podjeli između Grka i Turaka, kao i o podjelama između onih koji su mirno živjeli u prijateljstvu dok nisu postali svjesni svog nacionalnog identiteta.
„Ako ne razumijemo svoju prošlost, kako se možemo nadati da ćemo oblikovati svoju budućnost?“
Priča Otoka nestalih stabala - smještena na Cipru i u Londonu - je jednostavna, varijacija na staru temu Romea i Julije. Kostas i Defne mladi su ljubavnici, a njihova je ljubav zabranjena. On je Grk i kršćanin, ona Turkinja i muslimanka. Imaju 18 i 19 godina 1974. godine kada će napetost između dvije zajednice u Republici Cipar, uspostavljene nakon britanskog povlačenja 1960. godine, uskoro dovesti do rata i krvave podjele otoka. „Velik ili malen, svaki otok pun je očiju koje promatraju iza svakog rešetkastog prozora, iz svake pukotine u zidu i kroz svakog crvenorepog škranjca koji se uzdiže visoko na vjetru sa svojim netremičnim pogledom grabljivice.“ Jedino mjesto na kojem se ljubavnici mogu družiti je taverna pod nazivom Sretna smokva gdje njegovi vlasnici, Grk i Turčin, suosjećajno žele pružiti mladima sigurno mjesto za sastanke u stražnjoj prostoriji. U sredine taverne zaista se nalazi jedna sretna smokva, Ficus carica, koja promatra sve događaje unutar konobe, te postaje svjedokom svih sretnih i svih tragičnih događaja koje ju nepovratno obilježavaju.
Sve to predstavlja povratak u prošlost, jer roman počinje u Londonu „kasnih 2010 –ih“. Defne je mrtva, Kostas štiti svoju smokvu koju je donio s Cipra od nadolazeće oluje nježno razgovarajući s njom, a njihova kći Ada ima 16 godina. Ada ima dojam kako je sama na svijetu, a kada se na satu povijesti nešto u njoj prelomi, taj će se osjećaj samo povećati. Ona nikada nije posjetila Cipar, ne zna ništa o vlastitoj obiteljskoj povijesti i ogorčena je kad joj Kostas kaže da im Defnina sestra, njezina teta Meryem dolazi u posjet. Zašto sad odjednom? Nikada to nije učinila dok je Defne bila živa. Nije čak imala obraza doći joj na sprovod. „Gdje počinjete nečiju priču, kad svaki život ima više od jedne niti i ono što nazivamo rođenjem nije jedini početak, niti je smrt doista kraj?“
„Ono što smatramo nemogućim mijenja se sa svakim naraštajem.“
Iako Otok nestalih stabala ima svoje sličnosti sa Praskozorjem, razlike među njima su poput oceana. Shafak se u romanu ne libi govoriti o teškim temama – zabranjenim ljubavima, ratnim previranjima, nacionalnosti, identitetu, religiji. S Otokom nestalih stabala postavlja nam važna pitanja o gubitku doma, o suočavanju s boli i tajnama. Što imigranti rade sa svojim jučer, sa svojom prošlošću? Kako na njihovu djecu utječe njihova bol? „Je li moguće naslijediti i nešto tako neopipljivo i nemjerljivo kao što je tuga?“ Ada nema ciparsku kulturu i ranjava je upravo ono što nikada zapravo nije upoznala. Shafak sugerira da je generacijska trauma neizbježna, nudeći depresiju koja je poznata brojnim zajednicama koje su bile primorane pobjeći iz vlastite zemlje.
„Svi pamtimo iz istog razloga iz kojeg pokušavamo zaboraviti: da preživimo u svijetu koji nas niti razumije niti cijeni.“
Roman zahvaća ekološku transcendenciju, istražujući učinke koje rat ima, ne samo na ljude, nego i na svijet prirode. Glas smokve pravo je oduševljenje: kroz nju možemo dobiti izvještaje o nestašlucima napravljenim između rogača i smokve; podzemnom svijetu korijena; prekrasnoj raznolikosti pčela; stalnoj buci, ali i o teksturi i ranjivosti vječnog ekosustava. Hrana je u romanu fantastična, toliko realna da gotovo možete osjetiti miris saganakija, souvlakija, tzatzikija, pečenih smokvi s medom i čaja od rogača s korijenom maslačka. Pravo bogatstvo za gurmane!
„Mostovi se pojavljuju u našim životima samo kad smo ih spremni prijeći.“
Otok nestalih stabala kreće se između činjeničnog i fantastičnog, često konstruirajući čudesne trenutke slučajnosti kako bi istaknuo poroznost granice između to dvoje. Ovo je živopisno i strastveno djelo, originalno na načine na koje prepričava i rekonstruira bolnu prošlost. A kad je stigao siguran i snažan kraj romana, sve što je Shafak napisala dobilo je pravi smisao, ganulo me do suza i ponizilo. Ovo je prekrasan roman – savršeno nesavršen.
„Okrutnost života nije samo u njegovim nepravdama, ranama i strahotama, nego i u nasumičnosti svega toga.“
Volite li smokve?
Grickajmo knjige zajedno!
Commentaires