Okajanje

„Nisu samo zloća i spletke bili uzorci ljudske nesreće, bili su to i zbunjenost i nesporazumi; povrh svega, bila je to nemogućnost prihvaćanja jednostavne istine da su drugi ljudi jednako stvarni kao i ti.“

AUTOR: Ian McEwan

NAKLADNIK: Celeber

Ian McEwan jedan je od najdarovitijih živih književnih pripovjedača, gdje pripovijedanje znači kinezu, zamah, vrebanje, neizvjesnost, naboj. Iako nisam čitala sva njegova djela, književni kritičari se slažu kako su njegovi paragrafi minirani prijetnjom. McEwan je majstor sporo djelujućih detalja: činjenica koje se polako rastapaju kroz roman i remete sve iza sebe, otkrivajući očito zakopane tajne koje nikako neće i ne mogu ostati pod tepihom.

„Ništa što postoji ne može stati između mene i svih mogućnosti moje nade.“

Okajanje je roman o djetetu, djevojčici po imenu Briony Tallis. Roman počinje 1935. godine; ona živi u velikoj seoskoj kući u Surreyu. Njezina starija sestra, Cecilia, upravo je došla s Cambridgea. Njezina majka, podložna migrenama, većinu vremena provodi ležeći u spavaćoj sobi. Njezin otac, državni službenik, većinom je na poslovnom putu, obično u Londonu. Oko kuće, osim uobičajenog osoblja, nalazi se mladić po imenu Robbie Turner, koji je također upravo došao s Cambridgea. Robbiejev status je dvosmislen: on je sin čistačice obitelji Tallis i živi s majkom u obližnjoj kućici, no kao dijete uzet je pod okrilje obitelji, te su njegovo školovanje u potpunosti platili oni. Praktički je odrastao uz Ceciliju, koja je zaljubljena u njega. Mlada Briony, koja ima trinaest godina, također je zaljubljena u njega.

Likove zatičemo u trenutku kada kućna zabava Tallisovih samo što nije počela. Brionyin stariji brat Leon i njegov prijatelj Paul Marshall došli su iz Londona, kao i Brionyni mladi rođaci Pierrot, Jackson i Lola Quincey. Brionv je oduvijek sanjala o pisanju i jedva čeka da njezini rođaci glume dijelove njezine nove drame u stihovima. Dok se predstava sprema, Briony pažnju privuče neobičan prizor. Zureći kroz prozor, Briony vidi Ceciliju i Robbieja kako stoje kraj velike fontane. Odjednom, Cecilia se skida u donje rublje dok ju Robbie promatra, i ulazi u duboku fontanu kako bi nešto uzela. Cecilia izlazi, ponovno oblači odjeću, uzima vazu s cvijećem koju je skrivala fontana i ulazi u kuću. Robbie se također udaljava. Prizor potrese djevojčicu koja je Robbieju jednom priznala ljubav. Ima osjećaj da je svjedočila nekoj misteriji odraslih, možda prizoru opskurne erotske dominacije. „Istina je postala sablasna poput umišljaja. Sada je mogla započeti, opisati je onako kako ju je vidjela, prihvatiti izazov i odbiti osudu šokantne poluobnaženosti svoje sestre, usred bijela dana, pred samom kućom.“

Brionv je svjesna da je njezino nejasno shvaćanje onoga čemu je svjedočila opterećuje obvezom da ne žuri s prosuđivanjem. Doista, nakon svog svjedočenja, ona odlučuje napustiti melodramu (koja je bila njezin uobičajeni književni žanr) i započeti teži zadatak pisanja istinitog i nepristranog. Može napisati scenu iz tri različite perspektive, uzbuđeno shvaća. „Jednostavno će čekati na mostu, mirna i nepopustljiva, sve dok događaji, pravi događaji, a ne njezine maštarije, ne dosegnu razinu izazova i ne rasprše njezinu beznačajnost.“ No, Briony ignorira vlastita upozorenja i vandalizira perspektivizam za koji tvrdi da ga je otkrila. Tijekom sljedećih nekoliko sati, ideja da je Robbie erotska prijetnja, autsajder ili čak predator, raste u Brionynom umu. Sve što će se nakon toga dogoditi, ležat će na njenoj duši.

„Je li to doista sve u životu, unutra ili van? Zar ne postoji još neko mjesto gdje bi ljudi mogli otići?“

Okajanje je i kritika fikcije i obrana fikcije; kritika njegova oblikovanja i isključivog trenutka, te obrana njegove idealne demokratske velikodušnosti prema svima. U isto je vrijeme i kritika zlouporabe fikcije; i obrana ideala. McEwanov perspektivizam, prema kojem sve likove vidimo jednako, ne može izbjeći svoj vlastiti okretni moment oblikovanja. Ne postoji takva stvar, zapravo, kao zbrkana ili istinski zbrkana fikcija; distorzija je ugrađena u formu. Jedan od načina na koji McEwan ovaj fiktivni svijet obdaruje stvarnošću jest da je istinski zainteresiran za ambicije i ludosti male djevojčice. Briony Tallis, čežnjivo, inteligentno dijete sa strašću za redom i sklonošću prosuđivanju prije nego što u potpunosti nešto može shvatiti, jedno je od postignuća romana.

Priča leti, poput ljetne krijesnice, od jednog do drugog lika, dajući čitatelju pristup njihovom unutarnjem monologu i privatnim preokupacijama. Napredak je spor, ali se ubrzava taman toliko da vas gotovo nevoljko usmjeri prema vrhuncu romana. Kako vam postaje sve jasnije što će se dogoditi, vrludanje prestaje i umjesto toga ostat ćete zaglavljeni unutar perspektive jednog lika — i središnjeg i perifernog — koji samo maglovito shvaća veličinu događaja koje je pokrenula. Mislim da je to majstorski način prikazivanja, a ne pripovijedanja, stvaranja napetosti bez ijednog upućivanja čitatelja da se osjeća napeto. Dopuštajući vam da shvatite, vaš je pogled istovremeno potpun i nepotpun.

Okajanje je priča o mladoj djevojci koja želi biti odrasla osoba. Njezina bujna mašta navodi ju na djelomično nevinu pogrešku koja ima razorne posljedice. Roman istražuje razliku između djetinjstva i odrasle dobi, prirodu perspektive, privlačnost žaljenja i, možda najeksplicitnije, moći pripovijedanja.

Ian McEwan napisao je ljubavnu priču, ratnu priču i priču o razornoj moći mašte. Riječ je o romanu koji preuzima sve vječne teme koje se bave opasnostima nevinosti, zadržavanjem prošlosti nad sadašnjošću i upadom zla u obične živote i orkestrira ih u simfonijsko djelo. U svojoj srži Okajanje je knjiga o tome kako jedan događaj prolazi kroz vrijeme. Ali što je još važnije, radi se o perspektivi i tome kako se isti događaj može jako razlikovati ovisno o tome tko ga vidi i kako se vidi. Okajanje je prekrasan i brutalan roman o oprostu, veličanstveno izveden. Nećete ga moći ostaviti i slomit će vam srce.

Ukupna ocjena čitateljskog kluba za Okajanje je bila 3,15. Čitateljice su se uglavnom mučile s čitanjem jer čovjek zaista voli opisivati svaki najmanji detalj. Neke je frustrirala činjenica da je autor opisao sve živo, ali je prekočio niz drugih situacija koje su zaista bitne za radnju. Likovi su nam većinom išli na živce, posebice mala Briony puna hormona. Sve u svemu, dobile smo širok raspon ocjena i zanimljivu raspravu jer je samo meni knjiga bila odlična :)

„Osoba je između ostalog i materija, stvar koju je lako uništiti, a teško popraviti.“

Možemo li istinski razumjeti situaciju koju promatramo iz daljine?

Grickajmo knjige zajedno!